Radivoj i njegova supruga Ljubinka na rijeci Drini prije 21 godinu pronašli su slobodu od užurbanog života, od računa i živciranja. Priču o njima donosi novinarka Provjerenog Jelena Rastočić.
"Ja sam još davnih desetljeća shvatio iluzornost življenja na ovakav način, s ovoliko tempa, dinamike, s ovoliko žurbe, trke, s ovoliko stresa, trauma. I kad sam jednog dana došao do spoznaja da je to stvarno besmisao jer da čovjekov život ne traje vječno, već onoliko koliko mu je određeno, ja sam se odlučio za mirniju varijantu gdje čovjek ima mnogo prostora i da se druži, i da samuje, i da gleda i promatra sva događanja u prirodi oko sebe", rekao je Radivoj Srdanović.
Ovaj osebujni, kako ga neki zovu, Robinzon s Drine, odlučio se vratiti korijenima i živjeti u skladu s prirodom - bez struje, tekuće vode i svakodnevnih briga koje muče većinu ljudi.
Bio je privatnik i živio u gradu, a onda je jednog dana skupio hrabrost i odlučio ostvariti svoj san. Sav novac koji je zaradio stavio je na kup i kupio zemljišta na adici, otočiću nasred Drine, nedaleko od Mačvanskog Prnjavora u Srbiji.
Prije nego što su izgradili objekt u kojem će živjeti, podigli su šator u kojem su boravili tijekom radova. Svaki čavao u kući zakucali su vlastitim rukama.
"Ovaj drveni objekt najzdraviji je i najbolji mogući objekt za stanovanje zato što zimi ne da niskoj temperaturi da prođe, a ljeti visokoj da uđe unutra", objasnio je Radivoj Srdanović.
U stopu ga je pratila njegova supruga Ljubinka, od milja zvana Bisenija.
"Bilo je tu propusta, bilo je tu i i sekiracije, i svađe, i rasprave, i dođu ti bolesti. Ja sam sebe pronašla u tom svom životu, meni je to lijepo", kaže Ljubinka Krsmanović.
Kupaju se u Drini ili u kadici ručno polijevajući kišnicom. Nužda se vrši u poljskom WC-u, umivaonik vodu crpi iz bačve, a rublje se pere na ruke. Ovdje ništa ne ide nabrzinu.
Do prvog susjeda ima skoro kilometar, no Radivojev dom često je posjećen.
"Uvijek ima nekog, tako da nismo izolirani i totalno sami, kao što netko može pomisliti. Naprotiv, toliko finijih druženja, često znamo sjesti, zapjevati, ovi koji su talentirani i zasviraju. Onda se tu naloži logorska vatrica, onda se tu nešto pripremi. Ponekad kad ima ribe, pripremimo i ribu", ispričao je Srdanović.
Radivoj i Ljubinka imaju i nešto svinja i ovaca koje uzgajaju i prodaju te od toga žive. Baš kao što je prkosio politici kada je odbio otići u rat, prkosi i danas svima koji kažu da se ovako ne može živjeti.
"Što još čovjeku treba? Ja kažem često, jedna stolica - na njoj sjedimo, jedna žlica, jedan tanjur, jedan krevet na kojem spavamo. Šta će mi sad neke kule i gradovi? Ljudi su sagradili višekatnice, pa sad imaju problem da ih održavaju, počiste, opahaju paučinu. Onda angažiraju i plaćaju kućepazitelje da im paze na istu tu imovinu", objašnjava Srdanović i dodaje kako odluku da preseli na adicu nikada nije požalio, samo mu je žao što se nije i ranije na to odlučio.
Velika poplava prije desetak godina prepolovila je otočić i odnijela pola Radivojeva posjeda. Tada je adica postala poluotok.
Radivoj kaže, rijeka nešto uzme, ali pregršt vrati.
"Kad se digne nivo, ona nam donese more stabala, raznog drveća, tako da nam je ogrjev osiguran. Ne razmišljamo hoće li toplana uključiti grijanje. Mi se za to pobrinemo sami jer Drina nam sama to servira na izvolite. Kad bi se držalo onih vjerskih floskula da radimo onoliko koliko možemo, a da uzimamo i trošimo onoliko koliko nam je nužno, ovaj svijet bio bi savršen. Međutim, mi smo tu debelo u raskoraku kad su te stvari u pitanju", kaže Radivoj Srdanović.
Svoj mali raj svakodnevno unaprjeđuju, ideja i planova ima, ali uvijek se pronađe vremena za predah i uživanje u životu.
Iz sigurnosti su zakoračili u nesigurnost i nisu zažalili. Bisenijina djeca drukčije gledaju na život koji njihova majka živi, no ona svoju kućicu, zalaske sunca i svog Radivoja ne bi dala ni za što. Oni su pronašli svoj recept za sretan život.