Rođen je kao Filippo Bruno 1548. godine. Već je kao dijete poslan u Napulj da se obrazuje. Sa 17 godina pristupio je redu dominikanaca i uzeo ime Giordano, a sedam godina kasnije zaredio se za svećenika.
U Napulju je bio poznat po svojem nevjerojatnom umijeću pamćenja, što ga je dovelo i u Rim da tamo papi Piu V. demonstrira svoje mnemoničke vještine. Giordano Bruno oduševljavao je svoju okolinu takvim vještinama, no zbog svoje slobodoumnosti često je upadao u nevolje. Pravo je čudo da je izdržao čak 11 godina u samostanu, iako se zbilja trudio naljutiti svoje nadređene, trujući sjemeništarce zabranjenim tekstovima i odbacujući slike svetaca.
Kad su ga prijavili da brani arijansku herezu te uhvatili da u zahodu skriva Erazmusove zabranjene tekstove, i sam je shvatio da je vrijeme za bijeg. Rasporio je svoju redovničku halju i pobjegao.
Godine skitanja
Slijedile su godine lutanja Europom. Prvo je boravio na sjeveru Italije i jugu Francuske, da bi se na neko vrijeme skrasio u Ženevi na tamošnjem sveučilištu 1579. godine. No, ni to mu nije potrajalo jer, u skladu sa svojom naravi, Giordano Bruno izdao je publikaciju u kojoj je napao tamošnjeg cijenjenog profesora. I Bruno i tiskar bili su uhićeni. Od svojih stavova nije odsutao, ali je napustio Ženevu.
Zbog svoje legendarne vještine pamćenja privukao je pozornost francuskog kralja Henrika III. koji ga je uzeo u svoju zaštitu, a to je Brunu omogućilo da nastavi sa svojim znanstvenim radom i izdavanjem mnoštva knjiga.
Od 1583. do 1585. živio je u francuskoj ambasadi u Engleskoj, gdje je izdao neka od svojih najpoznatijih djela. Na svoju žalost, neuspješno je pokušao doći do pozicije profesora na oksfordskom sveučilištu jer se tamošnjem rektoru nisu sviđale Brunove kopernikanske ideje o suncu kao središtu našeg planetarnog sustava.
Kad se vratio u Francusku upao je u nemilost francuske javnosti zbog svojih 120 teza protiv Aristotela, zbog čega je pobjegao u Njemačku pa u Češku pa natrag u Njemačku. Dok je bio u Frankfurtu 1591. godine dobio je poziv venecijanskog aristokrata Giovannija Moceniga koji je želio svladati vještinu pamćenja. Računavši da je inkvizicija popustila sa svojom strogoćom, a Republika Venecija bila je liberalnija od ostatka apeninskog poluotoka, Giordano Bruno prihvatio je poziv i počinio fatalnu pogrešku.
U ožujku 1592. nastanio se kod Moceniega kojeg je podučavao vještinama pamćenja, no usput mu je malo nabacivao i svoje heretičke ideje. Učenik je svojeg učitelja Giordana Brunu otkucao Venecijanskoj inkviziciji koja ga je uhitila 22. svibnja 1592. godine. Uskoro je došla naredba "odozgo", iz Rima, da se lociranog i uhićenog Bruna transferira u Vatikan kako bi odgovarao pred Rimskom inkvizicijom.
Zatočeništvo, suđenje i smaknuće
Od 1593. do 1600. trajalo je suđenje Giordanu Brunu pred Rimskom inkvizicijom. Puno toga su mu stavili na teret: mišljenje protivno katoličkoj vjeri, stavove o svetom trojstvu, božanskoj naravi Krista i bezgrešnom začeću, promišljanja o Djevici Mariji, transsupstancijaciji i misi, pluralizmu svjetova (Zemlja nije jedini planet u svemiru, nego postoji mnoštvo svjetova), reinkarnaciji duše, bavljenje magijom i proricanjem...
Bruno se vješto branio, ističući filozofski karakter nekih svojih stavova, negirajući druge i priznajući da je sumnjao u neka dogmatska pitanja. Iako pritisnut da se odrekne stavova o pluralnosti svjetova, od toga nije odustajao.
Papa Klement VIII. 20. siječnja 1600. proglasio je Bruna heretikom, a inkvizicija ga je osudila na smrt. Giordano Bruno prijeteću gestu koju je uputio prema svojim sucima popratio je riječima: "Možda ovu kaznu protiv mene izričete s većim strahom nego što je ja primam."
Svjetovne vlasti su ga na današnji dan, 17. veljače 1600., izvele na rimski Trg cvijeća, golog i s brnjicom u ustima kako bi mu onemogućili da "prosipa svoje zle riječi". Na trgu su ga spalili na lomači, a pepeo mu rasuli u rijeku Tiber.
Nasljeđe Giordana Bruna
Mnoštvo informacija o suđenju Giordanu Brunu pronađeno je 1942. godine kad ih je otkrio kardinal Giovani Mercati koji je tada rekao da je Crkva imala savršeno opravdan razlog da ga osudi. Na 400. godišnjicu pogubljenja, 2000. godine, kardinal Angelo Soldano proglasio je Brunovu smrt "žalosnom epizodom", ali unatoč tomu žaljenju branio je Rimsku inkviziciju tvrdeći kako su "imali želju služiti slobodi i promicati opće dobro te su učinili sve što je bilo moguće da mu spase život". Iste godine papa Ivan Pavao II. izdao je općenitu ispriku zbog "upotrebe nasilja koje su neki počinili u službi istine".
Percepcija Giordana Bruna danas je dvojaka. Neki ga smatraju "svecem mučenikom znanosti" jer je umro zbog svojih slobodoumnih uvjerenja o pluralnosti svjetova, kao i zbog pokušaja da ljude oslobodi straha od bogova i smrti. Drugi ga smatraju ezoterikom koji je Kopernikov solarni sustav vratio u nekakva predznanstvena objašnjenja.
Pa ipak, obračun Katoličke Crkve s Giordanom Brunom izazvao je suprotan učinak, a on je postao simbol slobode govora i misli. Svake godine u Rimu se obilježava obljetnica Brunove smrti, nedaleko od mjesta na kojem je spaljen.