Bez ozonskog sloja ultraljubičasto svjetlo će se širiti prema površini Zemlje gdje će "razbiti" organske veze i utjecati na prirodne procese.
Porastom korištenja freona (CFC), ponajviše u aerosolnim limenkama (razni sprejevi) počeo se uništavati zaštitni ozonski omotač. Freoni su netopljivi u vodi, a prodiru visoko u stratosferu jer su inertni u kemijskim reakcijama. Jedna molekula freona može uništiti puno molekula ozona. Mjerenjima je ustanovljena činjenica da jedna molekula freona u atmosferi ostaje 50 do 100 godina, piše Forbes.
Prije 30-ak godina čovječanstvo se povezalo u nastojanjima da se CFC (klor - fluor - ugljik) izbaci iz uporabe. Smatralo se da će se nastala ozonska rupa zatvoriti i problem riješen. No, nova studija, koja je istraživala dio ozonskog sloja koji ranije nije pregledan, pokazala je da se problem u 20 godina nije smanjio.
Poznato je da je ultraljubičasto zračenje opasno, a ozon u stratosferi je naša prva linija obrane. Zahvaljujući primjeni Montrealskog protokola atmosferski ozon se prestao smanjivati, a mjerenja gornje stratosfere su indicirala da se diže razina ozona u stratosferi. Oporavak je bio toliko značajan da se predviđao 100-postotni oporavak do 2100. godine. Međutim, trebalo je istražiti još koncentraciju ozona na nižim nadmorskim visinama. Suprotno očekivanjima i bez objašnjenja kako se to dogodilo, čini se da niža stratosfera gubi ozon, i to toliko da ukupna količina ozona na najgušće naseljenim područjima uopće ne raste.
Tim znanstvenika je četiri različite baze podataka, koje prate više visine Zemljine atmosfere, analizirao da bi ustanovili ima li promjena u koncentraciji ozona. I dok je gornja stratosfera pokazala isto povećanje gustoće ozona, donja stratosfera, koja je prvi put pažljivo analizirana, pokazala je sasvim suprotan učinak. To je nešto što nitko nije mogao predvidjeti.
"Razlog zašto se nastavilo opadanje ozona nije u potpunosti jasan, ali može biti rezultat naše klime koja se mijenja, povećanje uporabe nereguliranih kratkotrajnih vrste klora ili neki još nepoznati faktor", rekao je Will Ball, glavni autor nove studije. "Ovo je neočekivana zagonetka jer se ozon prirodno proizvodi u stratosferi od dvaju istih sastojaka - kisika i ultraljubičastog svjetla. Kada ultraljubičasto svjetlo udari u molekulu kisika razgrađuje ga u dva zasebna atoma kisika. Svaki do njih tada može reagirati s drugom molekulom kisika, stvarajući tako molekule ozona koje bi trebale ostati u stratosferi gdje se i proizvodi".
Ono što nam još nije poznato jest kako se proizvedeni ozon preraspodjeljuje ili, potencijalno, uništava drugim procesima. Posljednjih 20 godina istraživanja definitivno je pokazalo da se razina ozona mijenja, barem prema nadmorskim visinama. Od 1998. do 2011. godine, ukupna gustoća ozonskog omotača zapravo je porasla, a posljednjih je godina ponovno pala na razinu iz 1998. godine. Za sada, nema dobre teorije ni empirijskog modela zašto se to događa, ali bez sumnje će postati jedno od najvećih otvorenih pitanja atmosferske znanosti.