Dvije ciparske strane susrest će se u ponedjeljak na višednevnim razgovorima u sjedištu UN-a u u Ženevi, piše AFP. Novi glavni tajnik UN-a Antonio Guterres smatra da pregovori "nude povijesnu priliku za napredak".
Takav optimizam u neskladu je s prijašnjim iskustvima oko diplomatskog rješavanja tog spora. Na nebrojenim razgovorima koji su se vodili protekle 43 godine nije došlo do nikakvog napretka.
Cilj pregovora je stvaranje federacije dviju država koje će dijeliti jednaku političku moć. Na jugu bi bila grčka ciparska država, a na sjeveru turska. Granica se detaljno tek treba utvrditi, ali bi otprilike odgovarala razgraničenju iz 1974. godine.
Glavni razlog za optimizam u UN-u jest taj što dvojica ciparskih čelnika, Grk Nikos Anastasiades i Turčin Mustafa Akinci, već pregovaraju 20 mjeseci i složili oko brojnih pitanja.
Problem je u tome što su se još nisu niti dotaknuli ključnih problema, poput povratka vlasništva i granice.
Razmjena teritorija
Cipar je podijeljen od 1974., kad je turska vojska izvela invaziju na otok kao odgovor na puč kojim je svrgnut predsjednik Makarios. Do državnog udara došlo je na poticaj grčke vojne hunte i njime se tražilo ujedinjenje Grčke i Cipra.
Oduvijek se znalo da će dio teritorija koji je trenutno pod kontrolom ciparskih Turaka u bilo kojim mirovnim pregovorima pripasti Grcima.
Ciparski Turci su 1974. činili samo oko 18 posto stanovništva otoka, ali trenutno kontroliraju više od trećine njegovog teritorija i upravo je pitanje podjele teritorija potkopavalo četiri desetljeća mirovnih pregovora.
Godine nasilja među zajednicama koje je eskaliralo turskom invazijom i proglašenjem republike na sjevernoj trećini otoka rezultirale su bijegom tisuća stanovnika koji i danas žive u izbjeglištvu.
Pitanje teritorija je iznimno važno za dvojicu čelnika, jer će konačni dogovor morati dati svojim zajednicama na referendum.
Oni se i dalje ne slažu oko broja Grka kojima bi se omogućio povratak domovima na turskoj strani koje su napustili 1974., a Akinci je odlučan u tome da minimizira broj Turaka koji bi se trebali preseliti po drugi put.
Države jamci
Prva tri dana će se u Ženevi razgovarati o razmjeni teritorija i još nekim manje važnim pitanjima, ali će se u četvrtak stvari dodatno zakomplicirati jer se dvjema stranama pridružuju diplomati 'država jamaca' – Turske, Grčke i Velike Britanije. Te su države sporazumom iz 1960. postale zaštitnice neovisnosti, teritorijalnog integriteta i sigurnosti Cipra.
Članak IV. tog sporazuma daje trima državama pravo intervencije na otoku, što je turska strana iskoristila kao opravdanje za invaziju 1974. godine, piše BBC.
Jedan od problema koji se mora premostiti u postizanju dogovora jest i inzistiranje Ankare i ciparskih Turaka da Turska ostane jedna od država jamaca. Oni žele i da turska vojska ostane prisutna na otoku, čemu se protive čak i neki ciparski Turci koji ju vide kao prepreku ujedinjenju.
Atena i ciparski Grci smatraju sustav jamaca zastarjelim. Za jamcima nema potrebe unutar Europske unije u koju je Cipar ušao 2004., pogotovo kada su jamstvo zemlje koje nisu članice poput Turske, smatraju.
Istraživanja pokazuju da gotovo 90 posto ciparskih Turaka želi da Turska ostane jamac, a gotovo jednak postotak Grka misli suprotno.
Akinci inzistira i na rotirajućem predsjedništvu kako bi svake dvije godine ciparski Turčin bio izabran za najvišu funkciju u državi, što je veoma nepopularna ideja među Grcima.
Anastasiades i Akinci su među najglasnijim pobornicima dogovora u svojim zajednicama, no izgledi za rješavanje jednog od najdugotrajnijih geopolitičkih sukoba na svijetu i dalje su magloviti.
Čak i ako čelnici postignu dogovor, ciparsko pitanje i dalje neće biti riješeno. Dvije etničke skupine trebat će biti upoznate s ekstremno kompliciranim dogovorom i novim ustavom, te potom na odvojenim referendumima glasovati o tome prihvaćaju li ih.
Sličan plan koji je UN smislio 2004. nije uspio pošto su ga ciparski Grci odbacili na referendumu jer nisu bili uvjereni da će ga Turska, koja ima 35 tisuća vojnika na sjeveru, provoditi.
Točke neslaganja
Tijekom i nakon turske invazije u sklopu zamjene stanovništva izbjeglo je gotovo 200 tisuća ljudi. Ciparski Grci preselili su se na jug, a Turci na sjever, napustivši svoju imovinu, domove i zemlju.
Veliki broj nekad grčkih nekretnina na sjeveru sada su zauzeli ciparski Turci, te doseljenici iz Turske i drugih država poput Velike Britanije koji su ih pokupovali na kontroverzan način.
Cipar procjenjuje da je na turskom dijelu otoka nastanjeno oko 160 tisuća useljenika iz najsiromašnijih turskih regija.
Vlada na jugu je neke bivše turske domove dala grčkim izbjeglicama. Glavna zračna luka otoka u Larnaci i domovi za izbjeglice sagrađeni su na zemlji koja pripada ciparskim Turcima.
Odbor sastavljen od predstavnika dviju zajednica je 2006. uz podršku UN-a započeo s ekshumacijom ostataka Ciprana koji su nestali tijekom nasilnih sukoba između 1963. i 1964., te invazije iz 1974. godine.
Od 2001 osobe koja je službeno nestala pronađeni su ostaci otprilike tisuću, te ih je 600 vraćeno obiteljima, no stotine potencijalnih grobnica i dalje su netaknute.
Ujedinjeni narodi su 2010. objavili kako su razminirane gotovo sve tampon zone, ali je izostanak detaljnijih karti koje pokazuju točna mjesta koja su minirana prije invazije iz 1974. spriječio uklanjanje mina s ostatka otoka.
Ciparska Republika je kao osvetu za tursku okupaciju pozvala na međunarodni embargo samoproglašene Turske Republike Sjevernog Cipra.
S tom je 'državom' zabranjena izravna međunarodna trgovina, kao i pristanak brodova u luci Famagusti ili slijetanje zrakoplova na zračnu luku Ercan u blizini Nikozije.
Putnici i roba se zbog toga treba prevoziti preko Turske, što sputava turizam i ekonomsku aktivnost na sjeveru otoka. (Hina)