Nacionalne države su odrednica modernog političkog doba. Države daju ljudima kolektivni identitet i mjesto pripadanja... čak i kada su njihove granice umjetno nacrtane, kao na Bliskom istoku.
Međutim, transnacionalna pitanja kao što su religija i etnicitet često staju na put konceptu nacionalizma, a koji ne mogu biti ograničeni granicama neke zemlje.
Arapske države na Bliskom Istoku sada propadaju. Njihov neuspjeh uglavnom je posljedica njihove nemogućnosti stvaranja održivih političkih ekonomija. Transnacionalna pitanja, a osobito natjecanje između sunitskih i šijitskih ogranaka Islama, samo pojačavaju nestabilnosti.
SMRT PANARABIZMA
Transnacionalni problemi odavno muče Bliski Istok. Najvažnije arapske zemlje poput Egipta, Sirije i Iraka su počele raditi na konceptu panarabizma. To je sekularna, lijevo orijentirana ideologija koja je imala zadaću naći zajedništvo u arapskom svijetu.
Panarabizam je propao jer nije mogao zamijeniti tradicionalni nacionalizam s nečim što nikada nije postojalo u povijesti. Ipak, države koje su ga odmah otpisale nikada se nisu potpuno razvile u održive političke jedinice. Vojna prisila je ono što ih je držalo zajedno, a ne ideologija.
Ipak, od 1970. ove države bile pod utjecajem drugih transnacionalnih ideja, a posebno pod islamizmom (politički Islam). Ova ideologija se dokazala mnogo učinkovitijom od panarabizma.
Pokret se proširio diljem Bliskog Istoka, zahvatio je i sunite i šijite. Osim toga, šijiti su bili prvi koji su utemeljili Islamsku vladu kada su u Iranskoj revoluciji srušili monarhiju 1979. Suniti su uspjeli doći do tradicionalne političke moći tek nakon Arapskog proljeća 2011. godine, ali je njihova moć bila kratkog vijeka.
POSTANAK ISLAMSKE DRŽAVE
Anarhija stanja tijekom i nakon Arapskog proljeća je bila plodno tlo za džihadiste, posebno za Islamsku državu. Postala je to najmoćnija sunitska islamska sila u regiji. Recept uspjeha je bio da su suniti znali dobro iskoristiti razmirice između ogranaka Islama na arapskom području.
Baathistički režim u Iraku je zamijenila vlada kojom su upravljali šijiti, a čiju su moć suniti htjeli onemogućiti.
U isto vrijeme, Islamska država, Saudijska Arabija i Turska nastojale su preuzeti sunitski pokret otpora u Siriji koji je vodila manjina šijitske vlade. Islamska država je bila u najboljoj poziciji da iskoristi situaciju. Tako su stvorili novi ratni prostor koji je povezao istočnu Siriju sa sjevernim Irakom.
Kada su to napravili, uspjeli su uništiti ono što svijet poznaje kao suverene države Iraka i Sirije.
Irački i sirijski nacionalizam ne može postojati ukoliko nema nacije. Islamska država je izgubila nedavno dio teritorija, ali njezini gubitci su pobjeda samo za manje ogranke etničkih i islamskih skupina koje su se našle na tom području, a ne samih nacija čija je to zemlja.
U Siriji, sunitske arapske snage nisu toliko zainteresirane za borbu protiv Islamske države. Jedine dvije grupe koje su voljne ići protiv njih su Sirijske demokratske snage, kojima dominiraju Kurdi koji se bore za svoj vlastiti teritorij, i Sirijske vladine snage, koje žele od IS-a preuzeti ono što su oni zauzeli od početka pobuna u Siriji.
SEKTARIJANIZAM UMJESTO NACIONALIZMA
Islamske skupine ili sektarijanizam preuzele su Bliski Istok umjesto nacionalizma. Na jednoj strani stoje suniti, koje uglavnom vodi Saudijska Arabija. Na drugoj strani su šijiti, koje vodi Iran.
Sunitski blok ja zapušten, a šijitski je u stalnom porastu. Ipak, činjenica da je Iran perzijski je u prošlosti odbijala arapske šijite da se udruže s glavnim gradom Teheranom, ali Saudijski napori da spriječe buđenje šijita (da ne spominjemo širenje Islamske države) ostavilo ih je ranjivima.
Stoga su i oni spremni zanemariti razlike zbog solidarnosti.
Ipak, postoji i povijesni presedan za ono što se događa sada na Bliskom Istoku. U 10. stoljeću, šijitske dinastije Buyid i Fatimid došle su na vlast upravo jer je sunitski kalifat počeo gubiti svoju moć.
Šijitske dinastije u konačnici nisu mogle preživjeti u većinskom sunitskom okruženju, a posebno ne jer su se oni vratili na vrh od 1200. do 1600. godine. No tada su se šijiti u 16. stoljeću osnažili u obliku Safavidnog carstva u Perziji, koje je prihvatilo šijitski islam kao državnu religiju.
Izgleda da se odnosi moći mijenjaju svako 500 godina.
Upravo sad, kada je sunitsko arapsko jedinstvo u padu i s džihadistima koji izazivaju sunitsku moć, šijiti su u poziciji da se prošire još jednom. Ipak, šijiti su manjina pa je nejasno koliko se njihov utjecaj uistinu može proširiti.
No, ono što jest jasno je da se moderni nacionalizam zamjenjuje srednjovjekovnim sektarijanizmom.