Američki novinar i politički analitičar te autor više knjiga o liberalnoj demokraciji, Jonathan Rauch, u analizi za The Atlantic Rauch objašnjava zašto je nakon godina suzdržanosti odlučio jasno reći: politički sustav koji Donald Trump danas gradi jedan je oblik fašizma 21. stoljeća.
Jonathan Rauch u svojoj analizi piše da je donedavno izbjegavao koristiti riječ fašizam.
Objašnjava da mu se taj pojam činio preširoko i olako korišten, često do mjere da izgubi sadržaj, a uz to je i teško jednoznačno definiran, čak i među povjesničarima i politolozima. Fašizam se, podsjeća, u praksi razlikovao od zemlje do zemlje, od Italije i Njemačke do Španjolske i Japana, pa mu je zato dugo izgledalo mudrije govoriti konkretnije i opreznije.
Rauch kaže da je prihvaćao Bidenovu ocjenu da je MAGA "polufašistička" jer su autoritarni impulsi bili očiti, a Trumpov način vladanja podsjećao je na patrimonijalizam, sustav u kojem vođa državu tretira kao vlastitu imovinu i privatni posao.
U tom je okviru Rauch ranije tvrdio da Trumpu nije presudna ideologija, nego lojalnost: tko je odan, nagrađuje se; tko nije, postaje meta. Podsjeća i na tumačenje Johna Boltona, Trumpova bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je tvrdio da Trump zapravo zavidi autokratima poput Putina i Xija jer mogu vladati bez prepreka i kontrole, pa se pita "zašto ja ne mogu isto", više iz taštine i želje za moći nego iz ikakve koherentne političke doktrine.
No Rauch naglašava da mu se tijekom posljednjih godinu dana slika promijenila. I dalje smatra da je patrimonijalizam ključan dio Trumpove prakse, ali upozorava da je to stil vladanja koji se može "navući" na različite sustave, od političkih mašina i kriminalnih struktura do kultova, dok je fašizam nešto drugo: ideološki nabijen, agresivan, s revolucionarnim nabojem, usmjeren na osvajanje potpune dominacije, gušenje otpora i preoblikovanje društvenog poretka.
Po Rauchovu sudu, Trumpovo upravljanje više ne izgleda samo kao privatizacija države radi osobne koristi nego kao projekt koji sve više poprima doktrinarne i operativne crte fašizma.
Kao ključnu prekretnicu Rauch navodi "ukupnost" poteza: govori da fašizam nije jasna crta na karti, nego skup obilježja, "sazviježđe" koje se prepoznaje tek kad se elementi poslože zajedno.
U tom smislu opisuje niz obrazaca za koje drži da se u Trumpovu drugom mandatu sve jasnije vide.
Glorifikacija nasilja
Prvo ističe razaranje društvenih normi. Rauch podsjeća da je Trump još od kampanje 2015. svjesno gurao javni govor preko granica pristojnosti, ismijavao ratne heroje, vrijeđao protivnike i ponižavao ljude, a isto, tvrdi, radi i danas. Po njemu, to nije slučajna grubost, nego metoda: potkopavanjem uljudnosti i "republikanskih vrlina" otvara se prostor politici straha, ogorčenosti i dominacije, na terenu na kojem liberalna politika teško funkcionira.
Zatim govori o glorifikaciji nasilja.
Po Rauchovu opisu, liberalne države nasilje koriste nevoljko i kao krajnju mjeru, dok fašistički stil u njemu uživa i pokazuje ga kao spektakl. U tom okviru navodi Trumpovo veličanje nasilne rulje, retoriku o mučenju, fantazije o fizičkom obračunu s prosvjednicima i novinarima te propagandno prikazivanje racija i privođenja, često i uz to da država sama snima i distribuira takve snimke, kao poruku moći i zastrašivanja.
Treći obrazac koji Rauch naglašava jest logika "snaga je pravo".
Ovdje se poziva na Orwellovu ideju "obožavanja nasilnika" i na stav da jaki mogu sve, a slabi moraju trpjeti. Kao primjer spominje Trumpov odnos prema Ukrajini i Zelenskom, ali još više ističe izjavu Stephena Millera da svijetom upravljaju sila i moć, što Rauch čita kao otvoreno odricanje od moralnih i pravnih ograničenja te kao idejni vokabular koji se lako uklapa u autoritarne režime.
Posebno opasnim smatra politiziranje provođenja zakona.
Rauch piše da liberali priznaju pravila i kad im ne idu u prilog, dok fašistička vlast pravo pretvara u alat: primjenjuje ga selektivno, a protivnike proglašava neprijateljima koje treba kazniti, mimo standardnog postupka.
U tom kontekstu spominje Trumpove ranije pozive na zatvaranje političkih protivnika, njegov prijezir prema propisanom postupku, čak i koketiranje s idejom "ukidanja" Ustava.
"Dvostruka država"
Kao najopasniji iskorak drugog mandata navodi korištenje federalnih institucija za progon neprijatelja i zaštitu prijatelja, uz javne naloge i osvetničke postupke, što po njemu podsjeća na model "dvostruke države", u kojoj obične pravne zaštite u svakom trenutku mogu prestati vrijediti.
Uz to povezuje dehumanizaciju s političkom mobilizacijom. Rauch tvrdi da fašizam legitimitet gradi na slici neprijatelja kao "gamadi", "otpada", prijetnje koja truje društvo. U tom okviru navodi Trumpov govor o protivnicima i imigrantima, kao i poruke iz MAGA okruženja koje protivničku stranu prikazuju kao neljudsku i opasnu.
Rauch zatim opisuje ono što naziva policijsko-državnim taktikama, posebno kroz širenje i militarizaciju ICE-ja. Prema njegovu opisu, agencija postaje paravojna struktura koja djeluje agresivno, često demonstrativno, uz maske, slabu odgovornost i poruku nekažnjivosti. Tvrdi da je rast kapaciteta i proračuna ICE-ja dramatičan, a posebno ga brine to što se akcije snimaju i plasiraju, kao da je cilj i psihološki učinak, zastrašivanje i izazivanje reakcije, što on prepoznaje kao tipičnu autoritarnu provokaciju: potaknuti otpor kako bi se potom opravdalo još jače stezanje.
Potkopavanje izbora
Kao jedan od ključnih signala vidi i potkopavanje izbora. Rauch spominje Trumpove izjave o mogućem ukidanju izbora 2026., uz napomenu da je Bijela kuća to prikazala kao šalu, ali upozorava da MAGA krugovi izbore prihvaćaju samo kad pobjeđuju. Podsjeća na pokušaje poništavanja rezultata 2020. i zaključuje da se, čak i ako Ustav formalno ograničava mandate, ne smije naivno vjerovati da bi predaja vlasti 2029. bila automatska ako rezultati budu nepovoljni.
U istom nizu Rauch govori i o brisanju granice između javnog i privatnog. Podsjeća na Mussolinijevu ideju da izvan države ne smije postojati autonomna moć te tvrdi da Trump pokazuje sklonost "preuzimanju" privatnih institucija, od sveučilišta i odvjetničkih kuća do korporacija, kao da su produžena ruka političke volje, a ne samostalni akteri.
Važan segment njegove argumentacije odnosi se na napade na medije. Rauch podsjeća da je Trump još u prvom mandatu medije nazivao "neprijateljem naroda", a sada, tvrdi, koristi regulatorne i pravne alate kako bi ih disciplinirao: prijetnje licencama, tužbe, manipulacije vlasništvom, selektivni pristup, pritisci i zastrašivanje. Kaže da time slijedi obrazac koji povezuje s Orbánovom Mađarskom iako priznaje da je američki medijski prostor otporniji.
Predatorski pristup
Rauch napominje i promjenu u vanjskoj politici: ono što je nekoć izgledalo kao suzdržanost od agresije, sada, po njemu, zamjenjuje predatorski pristup u kojem se sila koristi radi plijena i ucjene, uz prijezir prema međunarodnom pravu i savezima. Pritom govori i o transnacionalnoj dimenziji tvrdeći da se Trump svrstava uz autoritarne i neliberalne nacionaliste te slabi tradicionalni naglasak na ljudskim pravima, dok pokazuje neobičnu blagonaklonost prema Putinovu režimu.
Posebno ističe krvno-tlo nacionalizam, ideju da nacija nije samo skup građana, nego "mistični narod" vezan podrijetlom, krvlju i poviješću. U tom svjetlu navodi rasprave o redefiniranju državljanstva, davanju prednosti onima s "dubljim" povijesnim korijenima i implicitnoj hijerarhiji među samim Amerikancima.
Uz to spominje nostalgiju za bjeljom i kršćanskijom Amerikom, koju prepoznaje u političkim signalima o imigraciji, azilu, simbolima Konfederacije i porukama o "civilizacijskom samopouzdanju" Europe.
Nasilje ima blagoslov
Rauch podsjeća i na upotrebu rulje i milicija, kao u slučaju 6. siječnja 2021., te naglašava da je Trump naknadnim pomilovanjima poslao jasnu poruku da takvo nasilje ima njegov blagoslov. Iako tvrdi da se u drugom mandatu zasad oslanja prvenstveno na državnu silu, smatra da je ulična komponenta već dokazano dio repertoara.
U zaključku Rauch govori o kultu vođe i stvaranju alternativne stvarnosti. Po njemu, fašistički stil uvijek zahtijeva vođu koji se predstavlja kao jedini izvor rješenja i jedina mjera morala, uz proizvodnju "alternativnih činjenica" koje zbunjuju javnost, demoraliziraju protivnike i opravdavaju zloupotrebe. Trump, tvrdi, to radi sustavno, dok dio desnice otvoreno relativizira objektivnost i istinu kao "elitističke" konstrukte.
Na razini političke filozofije Rauch prepoznaje i shvaćanje politike kao rata, pozivajući se na Carla Schmitta: umjesto politike kao pregovaranja i suživota, ona se prikazuje kao egzistencijalna borba u kojoj jedna strana mora pobijediti, a druga biti slomljena. S tim povezuje i ideju "vladanja kao revolucije", u kojoj se institucije namjerno dovode u stanje šoka i traume kako bi se razmontirali mehanizmi kontrole i otpora.
"Liberalni ustavni okvir i vođa s fašističkim obrascima"
Ipak, Rauch na kraju povlači važnu razliku: ako je Trump fašistički predsjednik, to još ne znači da je Amerika postala fašistička država. Navodi da sudovi, savezne države i mediji još uvijek imaju neovisnost, da bi Kongres mogao promijeniti odnos snaga, te da Trump nije uspio trajno preoblikovati javno mnijenje u svoju korist.
Zato SAD opisuje kao hibrid: liberalni ustavni okvir i vođa s fašističkim obrascima, piše The Atlantic.
A pitanje treba li uopće koristiti etiketu "fašizam" Rauch na kraju odlučno presijeca: donedavno je mislio da je bolje izbjegavati riječ koja polarizira, ali sada smatra da je imenovanje nužno.
Po njegovu stajalištu, sličnosti su previše brojne i previše snažne da bi ih se poricalo, a da bi se društvo moglo obraniti, prvo mora jasno reći što vidi.