Recep Tayyip Erdogan na vlasti u Turskoj je gotovo dva desetljeća. Od mladosti okrenut islamu, od studentskih dana uključen u politiku.
Značajniji iskorak imao je 1994., kada postaje gradonačelnik Istanbula. Jedan je od osnivača islamsko-konzervativne Stranke pravde i razvoja, koja je 2002. pobijedila na izborima i otada je dobivala svake izbore. Godinu poslije Erdogan postaje premijer. 2014. postaje prvi izravno birani turski predsjednik.
Kada je preuzeo vlast početkom 2000-ih govorio je o reformama, jednakosti, pravdi i blagostanju. Parlamentarna Turska u njegovu prvom premijerskom mandatu otpočela je pregovore s EU-om, gospodarski je uzletjela, ulagalo se u ceste, zračne luke, željeznicu. Paralelno s tim Erdogan je pomalo jačao autokraciju i vraćao islamizam u sekularnu zemlju. U drugoj polovici Erdoganova mandata jača cenzura medija i društvenih mreža, kao i gušenje oporbe.
Pokušaj puča koji je promijenio sve
A onda se 2016. dogodio pokušaj vojnog udara, prvi put u modernoj turskoj povijesti. Frakcija unutar vojske pobunila se u više gradova, a vojska je izašla na ulice Istanbula i Ankare. U Istanbulu su zatvorili mostove, nad gradom su poletjeli helikopteri. Nad Ankarom helikopteri i borbeni zrakoplovi, koji su, među ostalim, pogodili zgradu parlamenta. Pučisti su zauzeli TV postaju i objavili da žele vratiti ustavni poredak, a Erdogana optužili za potkopavanje demokracije. Na ulice Ankare izašli su tenkovi, uz odjekivanje eksplozije. Čule su se i u Istanbulu. Nekoliko sati poslije pučisti su se predali. U neredima je poginulo najmanje 250 osoba, a više od dvije tisuće je ranjeno.
Nakon puča u Turskoj je uvedeno izvanredno stanje, koje je trajalo dvije godine. Uhićeni su deseci tisuća ljudi, a najmanje 125.000 službenika, akademika i vojnog osoblja dobilo je otkaze. Kritičari kažu da je Erdogan iskoristio situaciju, pa je ista sudbina zadesila i brojne pripadnike oporbe.
Iskoristio je Erdogan puč i kako bi 2017. referendumom osigurao ustavnu reformu, koja, među ostalim, u Turskoj uvodi predsjednički sustav, a vladu stavlja izravno pod nadležnost predsjednika. Mjesto predsjednika vlade se ukida. Erdoganovo negiranje Kurda kao naroda konstanta je njegove vladavine.
Odnosi sa Zapadom napeti, s BiH familijarni
Zbog svega navedenog Tursku nerijetko kritizira Zapad. Uoči prošlih izbora 2018. Austrija, Nizozemska i Njemačka odbile su dati dozvolu Erdoganovoj stranci za održavanje predizbornog skupa za dijasporu. Tako se jedini takav skup u Europi održao u – Sarajevu. Erdogan često govori kako mu je pokojni čelnik BiH Alija Izebegović ostavio BiH u amanet. Mlađeg Izetbegovića, Bakira, Erdogan naziva svojim bratom te je čak bio šerijatski kum na vjenčanju jedine Bakirove kćeri 2021.
Osim u BiH, Erdogan pokušava ojačati utjecaj Turske i u Sjevernoj Makedoniji, na Kosovu i Albaniji. U utrci s Europskom unijom zasad gubi jer svim tim zemljama strateški je cilj ulazak u Europsku uniju, koja je i najveći ulagač u regiju.
Dva mjeseca prije izbora popularnost Erdogana i njegove stranke u Turskoj kreće se oko 40 posto, unatoč katastrofalnom potresu. Birači su očito povjerovali kada je rekao da mu je žao što se nije brže reagiralo i obećao brzu obnovu. Zasad mu je glavni izazivač Kemal Kiliçdaroglu. Kažu da je Erdoganova suprotnost. Kandidat je šest oporbenih stranaka. Sljedbenik je osnivača moderne Turske Ataturka, nazivaju ga Gandi Kemal, što zbog fizičke sličnosti, što zbog skromnosti. Parlamentarni i predsjednički izbori u Turskoj se održavaju 14. svibnja.
Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.