Širi se koronavirus, oboljelo je jedno dijete u zagrebačkom vrtiću, a stotine su iz njegova okruženja završile u samoizolaciji. Vlada više nije htjela čekati i riskirati, pa je premijer Andrej Plenković objavio da od ponedjeljka nema nastave u osnovnim i srednjim školama. Zatvorili su se i vrtići.
Iako je zatvaranje odgojnih i obrazovnih ustanova roditeljima mlađe školske i vrtićke djece stvorilo glavobolje, ostavljanje otvorenih vrata ipak nije smjelo biti rješenje.
Ovdje se ne radi o božićnim/uskrsnim ili školskim praznicima tijekom kojih se i u vrtićima spajaju grupe i rade dežurstva pa neka djeca svejedno odlaze u vrtić. Možda im ne bude drago, ali roditelji vjerojatno nemaju izbora.
Ovdje se radi o tome da je država procijenila da je pohađanje škola i vrtića OPASNO. Ako je opasno, onda je opasno i za djecu čiji roditelji rade, čiji roditelji ne mogu / ne smiju na godišnji odmor i koji neće dobiti bolovanje jer su eto, nasreću, svi zdravi u obitelji. Opasno je i za djecu koja nemaju bake i djedove ili im bake i djedovi bolesni ili još uvijek rade, opasno je i za djecu čiji si roditelji ne mogu priuštiti bejbisiterice...
Kad je država donosila odluku o zatvaranju vrtića i škola, trebala je razmisliti o tome kako će se ta odluka provesti. Neke su zemlje uvele plaćeni dopust za jednog roditelja, a to je moralo biti rješenje i za Hrvatsku. Jer roditelji koji nemaju drugo rješenje ne bi smjeli na sebe preuzimati odgovornost slanja vlastite djece u vrtić ili školu.
Vrtići i škole trebali su ostati otvoreni ako nije opasno ili biti zatvoreni za SVE ako je opasno.
I još je jedan problem. Djecu će čuvati bake i djedovi koji pretežno spadaju u rizičnu skupinu, pa je država možda rješavajući jedan problem otvorila drugi.