Usred pandemije otišao u Afriku i izgradio školu: "Prva tri dana nisam izašao van, a sad kad odlazim, falit će mi ona kanta vode koju je cijelo susjedstvo dijelilo... Falit će mi sve - osim riže i banana"

"Sjećam se one svoje rečenice: 'Mama, ja prekosutra idem za Afriku', šutnje koja je uslijedila, materinih suza, onih tatinih riječi: 'Sine, reci mi di san ja to fali u odgoju?” i svoje sestre koja je stala između dvije vatre pokušavajući ih primiriti i pripremiti teren. Ali nisu rekli ne jer nikad nisu znali reći ne, nego je uvijek to bilo ono materino 'čin ča oš'. I tako je i bilo", započinje svoju priču 20-godišnji Romano Malečić s otoka Hvara.

Nakon osam mjeseci, puno strahova i banana s rižom, nasmijana lica afričke djece i njihovih učiteljica najveća su mu nagrada - krajem lipnja malom svečanosti obilježeno je otvaranje škole čiji je dovršetak inicirao upravo Romano.

Vrlo brzo po dolasku u daleku Tanzaniju upoznat je sa situacijom – prostor koji za potrebe podučavanja koristi 80-ak djece nije održiv i u najmu je. Izgradnja škole počela je još 2017., ali nikad nije dovršena. Priču o svom radu i putovanju u Afriku Romano je iskoristio kako bi prikupio donacije.

"Nisam očekivao bogzna kakav odaziv, ali, eto, prevario sam se. Poslije osam mjeseci i svih članaka, reportaža i intervjua nova škola je tu", kaže Romano.

"Nema računa, a ni skice ni nacrta"

Njegov je posao bio da sve nadzire i radi obračun troškova. No, tvrdi, tamo je to jedan od najtežih poslova jer su računi i njihovo izdavanje gotovo nepoznat pojam.

"Isto tako nema skice, plana ili nacrta po kojem se radi, nego se samo radi, što dodatno otežava stvari. Ali, hvala Bogu, puno je lakše kad imaš nekoga, kad nisi sam... Meni je tu puno pomogao direktor organizacije Weza Kessy, koji je tu bio kad su stvari išle po krivu. On je kao lokalac uvelike olakšao samu nabavu materijala jer tamo, nažalost, znaju iskoristiti činjenicu da si bijelac povodeći se krivim razmišljanjem da su svi bijelci dubokog džepa", svjedoči Romano i dodaje kako školi još nedostaju vodovodne cijevi, a trošak za to je oko 8000 kuna. Uz to je potrebno urediti interijer, stoga su donacije itekako dobrodošle.

Ako ste voljni pomoći privesti projekt kraju, to možete učiniti uplatom na IBAN HR5223400093234047872 (PBZ, Romano Malečić) ili preko linka za izgradnju škole: https://gogetfunding.com/help-us-finish-the-school-for-children-of-arusha-tanzania/

"Financiraju isključivo i samo ljudi dobre volje, na čijoj podršci, lijepim riječima i povjerenju ne znam kako zahvaliti. Već sam rekao hvala i opet ću... i znam da je to hvala malo, ali meni puno znači. Hvala ljudima koji su uplatili, ljudima koji su dijelili, prijateljima koji su me podržali kad je bilo teško, svima koji su pisali članke i radili reportaže, svojim otočanima, sestri i na kraju materi i ocu što su me pustili. Jer da nije bilo Vas, ne bi ničega od ovoga bilo", poručio je.

Umjesto spužve čarapa, umjesto šiljila nož

Zamolili smo ga da tanzanijski sustav obrazovanja pokuša usporediti s hrvatskim.

"Nažalost, ovdje edukacija nije prioritet, što je po meni izvorni problem svih ostalih problema. Javne škole smatraju se lošima, a djeca koja se školuju u njima nemaju mogućnost nastaviti svoje obrazovanje na fakultetima jer se smatra da njihovo predznanje nije dovoljno dobro. Stoga, ako nemate financijskih sredstava za upis privatnih škola, nemate mogućnost educiranja, ostajete tu gdje jeste, u začaranom krugu", objasnio je.

Tehnologija je u tamošnjim školama nepoznanica.

"Nedostaje školskog pribora i djeca u razredu često dijele gumicu i olovke. Također sam na svoje oči vidio da se umjesto spužve za brisanje ploče koristi čarapa, a umjesto oštrila nož. Nedostaju najosnovnije stvari", kaže nam.

Koronavirus? Koji virus?

Među onime što nedostaje jest i cjepivo protiv koronavirusa. Točnije, nedostaje svijest da je ono uopće potrebno jer, kaže Romano, u Tanzaniji se živi kao da koronavirusa nema i kao da nikad nije postojao.

Prema podacima koje je objavio portal Worldometer.com, u Tanzaniji je potvrđeno 500-tinjak slučajeva zaraze i ukupno 21 smrtni slučaj povezan s COVID-19. Posljednji podaci, koji nisu ažurirani još od početka svibnja 2020. godine, pokazuju da su se od bolesti oporavile 183 zaražene osobe. I tu sva priča o koronavirusu u Tanzaniji prestaje.

"U Tanzaniji se živi kao što se živjelo u ostatku svijeta prije cijelog ovog ludila sa koronom. Nema nikakvih restrikcija, nitko ne nosi maske niti se pridržava mjera distanciranja. Sve je otvoreno, od kafića, klubova do restorana. Naime, njihov je pokojni predsjednik Magufuli, nakon što je testirao lubenicu, papaju i kozu na COVID, i nakon šta su bili 'pozitivni', proglasio pandemiju prevarom i ukinuo sve restrikcije", govori Romano, koji je prije puta primio cjepiva protiv žute groznice, hepatitisa A i trbušnog tifusa.

"Nisam se cijepio protiv korone jer tad nije bilo cjepiva, a ovdje ono nije ni dostupno jer se njihova vlada, pogotovo njihov ranije spomenuti pokojni predsjednik Magufuli, zagovara protiv cijepljenja. I koliko god možda to apsurdno zvuči, sve normalno funkcionira", kaže.

"Prva tri dana nisam izlazio"

Unatoč "normalnome" i sam Romano na mnoge se stvari u Tanzaniji morao naviknuti. Najteže mu je kaže bilo se naviknuti na sav taj interes koji je kao bijelac izazvao među lokalnim stanovništvom.

"Kad sam sletio u Tanzaniju, prva tri dana nisam želio izaći iz kuće jer se nikako nisam mogao priviknuti na tu pozornost, prozivanja 'muzungu' (bijelac) i sve te dodire. Ali znao sam da nema nazad i nekako sam se malo-pomalo prilagodio. To je bio prvi teži moment, a bilo ih je i puno težih", priznaje.

Osim pozornosti, na nešto se ni nakon osam mjeseci nije navikao.

"Nije mi se toliko bilo teško priviknuti na nedostatak tekuće vode i struje koje više nije bilo nego što jest, koliko na hranu. Osam mjeseci poslije i još ne bih rekao da sam se sasvim navikao na svakodnevne banane i rižu u svim varijacijama. Jer kad jedeš servirano, tjedan dana poslije te muči konstipacija, a kad probaš jesti nešto izvan toga, dobiješ otrovanje hranom (i to pet puta) zbog higijenskih uvjeta", govori Romano.

Jedan od većih problema koji ga je zatekao bio je problem sigurnosti. Tamo je, kaže, nema ni za domaće, a kamoli za strance. Poslije 21 sat nitko ne izlazi. Njegovo veliko srce i želja da pomogne opterećeni su i time što, kako kaže, iako zna da ne može sve promijeniti, uvijek misli da je mogao "pinku više".

Volontirao i s djecom s teškoćama

Tijekom razgovora za DNEVNIK.hr Romano je boravio u gradu Arushi, na sjeveroistoku zemlje. Unatrag šest mjeseci volontirao je u trima različitim organizacijama. Započeo je predavanjem engleskog jezika učenicima koji se pripremaju za srednju školu. Tu je i pokrenuo kampanju za završetak školske zgrade. U Dar es Salaamu, najvećem gradu, volontirao je s djecom s poteškoćama u razvoju. Hranu i smještaj ne plaća, već ih dobiva kao nagradu za svoj rad.

"Iako je smještaj skroman - jedino krevet i plin za kuhanje, a hrana su ili banane ili riže, opet dobro, bitno je da nisi gladan i da imaš krov nad glavom“, skroman je Romano.

Kakvi su mu daljnji planovi? Ne zna ni sam. Ali zna što mu je iz ovog cijelog iskustva najveća nagrada.

"Samo iskustvo koje ti otvori privilegirane oči. I ne bih rekao da sam potpuno nova osoba kao što ljudi vole reći, ali da me je promijenilo, jest. Shvaćam neke stvari bolje, koliko je bitna edukacija i koliko se ljudi povode religijom, tradicijom i praznovjerjem kada edukacije nema. Isto tako, koliko nam malo za 'sriću triba' i koliko je život zapravo jednostavan, samo smo ga mi u nekom trenutku kapitalističke 'evolucije' uspjeli zakomplicirati. Što ti više treba od hrane, vode, krova nad glavom i nekoga svoga? Baš ništa", poručuje Romano, koji se ovih dana na Facebooku oprostio od Afrike i odlučio da se vraća u Hrvatsku.

Uz njegovu dozvolu emotivni status prenosimo u cijelosti. 

"IMA NEŠTO TA AFRIKA... 👋 (odlazak)

“Tutaonana baadaye” ili “vidimo se poslin”

Iden, lagano, al' sigurno... ne znan ni sam koliko san to već puta reka, al ovaj put to stvarno mislin. Jer prije bi me uvik nešto zadržalo... ili nedovršena škola ili onaj osićaj da jednostavno nisan spreman otić. Ovaj put jesan, koliko mogu bit, jer čudna Van je ta Afrika, jednon kad dođeš, ne da, ne da van.

Rekla mi je jednon jedna osoba 'Afrika ili te proguta ili te ispljune'... Živa istina. Možeš je mrzit, volit, proklinjat, al' ti se uriže pod kožu.
I koliko god me nije štedila i koliko god san je na momente proklinja, falit će mi...

Falit će mi ona jedna kanta vode koju je cilo susidstvo dililo, ona jedna lizalica ili 'pipi', kako oni kažu, koja bi izmamila najiskrenije osmijehe, falit će mi Luqman, Abbas, Beatrice i svi moji kojima san predava engleski u jutarnjoj, falit će mi plesat s dicon poslin nastave, 'Rattaotuile', miš kako smo ga zvali, i 'Ogi', žohari s kojima smo živili u simbiozi...

Falit će mi priskakat ograde za uć u klubove, spavat na plažama Zanzibara jer bitno je bilo otić, nisu bili bitni šoldi i da ih nema.

Falit će mi sve... Sve osin riže i banana.

Al' najviše će mi falit oni...

I kako ovo pišen, suza suzu lije, jer teško je otić, pogotovo kad više nisan 'muzungu' (bijelac) s početka, nego 'mbongo' (crnac), kako su me u 'ungalimitedu', onon najopasnijen kvartu grada di smo živili, zvali.
Al' moran. Moran jer nekome drugome isto falim, nekome ko me još uvik čeka jer reka san samo dva miseca, a prošlo je osam.

Oprosti.

I reka bi 'kwaheri' ilitiga doviđenja, al neću, nego ću reć 'tutaonana baadaye' ili 'vidimo se poslin'. Nekad, negdi, opet..."