''Ma samo neka vaš liječnik pošalje uputnicu u e-sustav i dođite bez naručivanja na Velesajam. Ali, samo da znate, ljudi dolaze već od 6 i do 8 su kilometarske kolone pa se pripremite'', kaže mi u petak na telefonu ženski glas s broja 113 kad sam nazvala da pitam gdje moj dečko i ja možemo najbrže dobiti termin za testiranje na koronavirus.
I jedna kolegica mi kasnije kaže: ''Čula sam da su ogromne gužve, pođite što prije ujutro i ponesite knjigu da skratite vrijeme''.
Nismo tada mogli odlučiti je li nam gore što se uopće moramo testirati ili što bolesni moramo satima čekati u automobilu.
''Možda te ne testiraju ako ne dođeš rano...''
Nakon još jedne neprospavane noći koju smo oboje proveli boreći se za dah, alarm zvoni u 5 sati i 50 minuta. ''Šta, idemo se stvarno već spremati ili? Javila mi je sestra da su oni krenuli'', kažem dok čitam sestrinu poruku da se i ona mora testirati jer već danima ima temperaturu pa su joj rekli neka dođe na Velesajam ako ne želi čekati termin sljedećeg tjedna.
Vruća kava u termosici, kiflice u rukama, maske na nosu i uputnice u e-sustavu. Vozimo se prema Velesajmu u pola 7 ujutro, iako se s testiranjem počinje tek od 8 sati, i komentiramo zašto ljudi uopće idu toliko rano.
Sva sreća da smo našli u autu neke križaljke pa će brže proći vrijeme. Nije nam preostalo ništa drugo nego krenuti sat i pol ranije jer su nam se vrtjele u glavi riječi poznanika: ''Ako ne dođeš na red do 11 možda te pošalju doma''. Iako znamo da se vjerojatno neće dogoditi, ali što ako…
Brojanje ovčica do početka testiranja
Dolazimo na istočni parking Zagrebačkog velesajma oko 7, a 20-ak automobila već stoji u koloni na cesti koja vodi prema punktu za testiranje.
Nas novopridošlice dvojica policajaca preusmjeravaju na parking pored ceste, u dvije kolone iz kojih će kasnije puštati po 20-ak automobila odjednom, čim se raščisti prva kolona s ceste. U zadnjem automobilu u koloni sjede moja sestra i šogor koji mi mašu kroz prozor.
U koloni smo na parkingu i čekamo. Tek je 10 do 7, a kavu smo popili i kiflice pojeli. Idućih pola sata gledamo kroz prozor, brojimo aute, odlučujemo koja je boja automobila u koloni najljepša i što ćemo jesti kad dođemo kući.
Pričamo o svemu samo da ne razmišljamo o boli u plućima zbog koje smo sada tu i zbog koje dišemo ''kao riba na suhom''.
''Kuc kuc, koliko vas je?''
Oko pola 8 kuca nam neki čovjek na prozor i daje obrasce, prije nego smo se snašli reći da smo ih već kod kuće isprintali i ispunili, ali nema veze.
''Koliko vas je za testiranje?'', pita nas. Kažemo da smo oboje i daje nam dva zelena papirića na kojima pišu četiri znamenke, iste na oba komada papira.
Nakon još gledanja kroz prozor, poziva zabrinutih mama koje zovu ''da nam čuju glas'' i pitaju kako je prošla noć, kolona je odjednom krenula. Već je osam sati. ''Pomalo će to sada ići'', komentiramo.
Može li brže?
Nismo stigli ni završiti misao, a već smo bili sljedeći u redu za izlazak s parkirališta na cestu koja vodi prema punktu koji se u 8:00, a mi smo s parkirališta pred njegovim ulazom bili već u 8:05.
Vidim kroz ogradu ''svemirce'' u bijelim odijelima, njih nekoliko. Vidim i sestrin auto iz kojeg mi ona šalje poruku: ''Još malo pa sam na redu''. Ja za to vrijeme čitam da je danas u Zagrebu potvrđeno 840 novih slučajeva zaraze, a odmah stiže i druga njena poruka: ''Gotova sam''.
''Čekaj, zašto su tako brzi?'', pita me dečko. Dobro su organizirani. Dok je jedan automobil na redu za uzimanje uzorka, jedan od nekoliko epidemiologa dolazi do auta koji je sljedeći na redu i uzima ispunjeni obrazac, zeleni papirić s brojem i odnosi ga u ''kućicu'' iz kojeg odmah uzima nove štapiće za uzimanje uzorka.
"Should I stay or should I go"
Na red smo došli već u 8 sati i 20 minuta, a kad smo stigli na parkiralište Velesajma bili smo jako daleko od ulaza. ''Pa gle koliko duboko taj štapić ide!'', čudimo se u automobilu dok se držimo za glavu jer nas to čeka za 15 sekundi, a na radiju trešti prigodni hit – "Should I stay or should I go".
''Pozdrav, koga ćemo sve danas tu srediti?'', kaže nam kroz prozor dobro raspoloženi ''svemirac''.
''A oboje'', kažemo zadihani kao da smo se upravo popeli na najviši planinski vrh, a ne kao da sjedimo u automobilu i radimo – apsolutno ništa.
Gospodin uzima naše papire i vraća se vrlo brzo sa štapićem za uzimanje brisa i govori mi da masku spustim do usta, ali da ju ne skidam potpuno.
''Nagni glavu unatrag, zatvori oči i molim te nemoj kašljati, brzo je gotovo'', govori mi kroz prozor upute.
Držim fige!
Nisam stigla dečku niti reći da nije strašno, a već je drugi epidemiolog bio s njegove strane automobila i uzimao mu bris.
''Gotovi ste, nalazi će biti poslani na e-mail'', rekao je u odlasku "svemirac". Nismo se sjetili pitati koliko se čekaju nalazi, ali ionako smo pročitali da su brzo gotovi. ''Već smo doma'', javljamo članovima obitelji dok sjedamo na kauč nešto prije devet sati.
''Držim fige'', stiže mamina poruka na mobitel. Držimo i mi, da nalaze dobijemo još brže nego što su nam uzeli brisove, i da nemamo koronu.