Geofizičar i redoviti profesor na Sveučilištu u Canberri Hrvoje Tkalčić na svojem se Facebook profilu osvrnuo na nedavne potrese u Zagrebu.
Potaknut pitanjima zabrinutih građana, Tkalčić je napisao kako shvaća situaciju u kojoj su se mnogi našli posljednjih dana.
"Ne znam što je gore životno iskustvo: trpiti tako potrese malih magnituda koji ponekad zatutnje ili zagrme, ali bez veće materijalne štete, ili da se to iskustvo zamijeni za neki jači potres koji dobro zatrese samo svakih pola stoljeća?", postavio je pitanje koje se vjerojatno mnogima mota po glavama još od potresa 2020. godine.
U ostatku svoje objave objasnio je kako se kod posljednjih zagrebačkih potresa radilo o nizu potresa koje su osjetili ljudi u užem epicentralnom području te da je osjet bio pojačan jer su se oni dogodili noću, kada je "ambijentalni šum grada puno niži zbog smanjene ljudske aktivnosti".
"Koliko vidim, radilo se o nizu potresa koje su osjetili ljudi u užem epicentralnom području. Osjet je pojačan kad se oni dogode noću, kad je ambijentalni šum grada puno niži zbog smanjene ljudske aktivnosti. Tada dolazi do izražaja i zvuk koji se iz čvrste zemlje može proširiti zrakom. Ako se netko sjeća mojih prijašnjih objava, potres emitira energiju koja se manifestira u obliku seizmičkih valova raznih frekvencija. Drugim riječima, čestice tla kod prolaska valova osciliraju različit broj puta u sekundi. Npr., ako je broj oscilacija 10 po sekundi, kažemo da se radi o frekvenciji od 10 Hertza.
Kod detekcije potresa iz zapisa seizmičkih valova (seizmograma), najčešće se radi o pojasu frekvencija od ispod desetak do petnaestak Hertza, a samo ponekad i do i čak iznad 20 Hertza. Kad se seizmički valovi šire kroz Zemljinu unutrašnjost, dolazi do fenomena slabljenja energije valova (atenuacije) zbog raspršenja od heterogenosti i zbog atomske strukture stijena, i to tako da prvo oslabe valovi najviših frekvencija. I dok valovi nižih frekvencija (većih valnih duljina), “prežive” puno veće udaljenosti na svom putu, oni viših frekvencija nestanu već nakon nekoliko kilometara daleko od žarišta.
No kad je žarište potresa blizu površine Zemlje, kao što je slučaj za većinu potresa u Markuševačkom epicentralnom području – tzv. plitki potresi, valovi frekvencija od oko 20 Hertza i viših od toga zbog relativno kratke putanje do površine Zemlje, “prežive”. Longitudinalni dio energije tih valova pritom nastavlja svoj put kroz zrak kao zvuk, i ljudsko uho ih može čuti, naročito one od nekoliko desetaka Hertza, što je na donjoj granici definicije čujnosti. Ako ste čuli eksploziju, tutanj ili grmljavinu, to je to", pojasnio je Tkalčić.
"Znam da nije ugodno, ali tješi činjenica da se napetost koja se kontinuirano skuplja u stijenama, pomalo oslobođa u obliku manjih potresa i prema tome, ne akumulira u većim dozama na dulje vrijeme na tom mjestu. U svakom slučaju, ovi manji potresi nisu nužno predznaci nekog većeg potresa: za takvo što nema dokaza iz prethodnih studija", utješio je građane te ih uputio da više o potresima i suživotu s njima pročitaju u njegovoj knjizi "Potresi: Divovi koji se ponekad bude".