Prvo moram reći da živim u centru Petrinje, i da do onih ruševina, koje ste svi mogli vidjeti u vijestima, imam nekih pet minuta hoda. Zatim moram reći da šteta koju ja imam na mom skromnom domu nije niti približna onoj koja je snašla moje brojne sugrađane. Ono što sam ja na prvi pogled vidjela bio je zid u hodniku koji je pucao pred mojim očima dok je trajao potres, zatim puknuće vanjskog zida, dimnjak koji je pao i napravio nešto rupa na krovu, nešto pomaknutog crijepa na obje strane krova na kući i na drvarni.
Fotografije koje stavljam nikako ne služe tome da bih istaknula kako je moja sudbina teška, jer ima onih koji više nemaju ni zidove a kamoli krov nad glavom. Njima se želim zahvaliti, divnim ljudima, alpinistima PDS Velebit i Planinarskog kluba hrvatskog liječničkog zbora, koji su na upit mog juniora odmah sjeli u automobile i došli riješiti situaciju. Slučajno ih je susreo vozeći potrepštine iz Crvenog križa u neke dijelove grada.
Popeli su se na krov, skinuli sva tri dimnjaka (i onaj srušeni i ova dva koji su izgledali cijeli), zatvorili rupe na krovu i otvore nekadašnjih dimnjaka. Zatvorili su i rupu na krovu sa ulične strane, i rupu na drvarni koju smo ljetos prepokrili. Hvala vam od srca, zahvaljujući vašoj spremnosti da odmah idete pomoći moja kuća neće prokišnjavati. Možda će se dimnjaci u potpunosti morati rušiti, to ćemo tek saznati, ali za razliku od mnogih Petrinjaca, Glinjana, Siščana i stanovnika Sibića, Strašnika, Majskih Poljana - ja imam zidove i krov. Uopće ne znam u kakvom su stanju zidovi u sobama, znam samo da je gadno pukao zid ispod kojeg je u tom trenutku stajao moj najdraži frajer, ali vjerujem da se sve može obnoviti osim ljudskih života. Ima obitelji zavijenih u neizmjernu tugu koje će još teže podnositi svaki glasniji zvuk ili neki prasak, jer su izgubili svoje najmilije.
Danas sam konačno normalno jela, i nadam se da ću uz malo sreće noćas možda i odspavati. Nadam se da će probuđena zvijer iz utrobe zemlje konačno zatvoriti svoje strašne ralje i da će sve ostati samo na podrhtavanju tla, koje se još uvijek osjeti.
Još jednom hvala ljudima iz spomenutih PDS Velebit i Planinarskog kluba hrvatskog liječničkog zbora, ali i svim ostalima - svima onima koji su još jučer stigli u Petrinju kako bi pomogli unesrećenima. Beskrajno sam zahvalna svima vama koji ste upućivali poruke podrške i nudili pomoć. Ne znam jeste li svjesni koliko veliko srce svi imate i koliko sam sretna što vas mogu smatrati svojim prijateljima.
Hvala vam svima, od srca, u moje ime i u ime mog voljenog grada koji je pretrpio najstrašnije razaranje otkad postoji.
Original teksta je objavljen na blogu Smjehotvorine