Nisu se poznavale, a sada žive zajedno pokraj Dunava: "Nismo željele u starački dom, ovo je nešto najbolje"

Dinka, Karmen i Marija nisu se poznavale, no spojila ih je zrela dob.

"Ideja je bila da ne idemo u starački dom, da ne padnemo na teret djeci, da ne budemo same..." kaže Dinka Juričić iz Šarengrada.

Njezina kuća u Šarengradu bila je dovoljno velika za sve.

"Ja sam došla iz Slovenije prije skoro godinu dana. Kad sam došla uživo vidjeti gospođu Dinku i kako je to živjeti u zajednici, onda sam shvatila da je to nešto najbolje", govori Karmen Zupančič.

"Ja sam došla iz Zagreba, ondje mi se sve učinilo jako napučeno. Rekla sam si - to je to za mene, i ta priroda i taj Dunav", kaže Marija Zupčić.

Vrijeme provode aktivno – beru višnje, imaju vrt, veslaju.

"Starost u pokretu, u aktivnosti, to sam željela", priznaje Marija.

Rade ono što žele i to rade zajedno.

"Taj oblik suživota u svijetu postoji, on se zove zajednica življenja. On pretpostavlja da svaka osoba ima vlastiti stan u istom dvorištu – što mi imamo – i da zajednički dijele dio troškova", objašnjava Dinka.

Kad se troškovi dijele, mirovina može biti dostojanstvena.

"Jedan dio mirovine, tristotinjak eura svaka mjesečno stavi u zajedničku škrabicu za režije, za kompletnu hranu, za izlete. To je zapravo dovoljno love, čak nam i ostane", kaže Dinka.

Hranu uzgajaju u vlastitom vrtu. Iako zajedno imaju 207 godina, planiraju zajedničke avanture. Često ih posjećuju biciklisti na putu do Crnog mora, a u čardaku punom knjiga ugošćuju lokalnu djecu.

"Dobar život u zajednici ne dolazi sam po sebi, već se treba svakodnevno dogovarati i dati prostora drugom čovjeku", zaključuje Karmen Zupančič.

"Nastojimo godine koje imamo pred sobom, koliko god ih bude bilo, provesti živo, aktivno, radujući se životu", poručuje Dinka Juričić.

Zajedno, to i mogu.