Nisu se poznavale, a sada žive zajedno pokraj Dunava: "Nismo željele u starački dom, ovo je nešto najbolje"

Nisu se poznavale. Dinku, Karmen i Mariju spojila je zrela dob.

"Ideja je bila da ne idemo u starački dom da ne padnemo na teret djeci, da ne budemo same...", kaže Dinka Juričić iz Šarengrada.

Njezina kuća u Šarengradu bila je dovoljno velika za sve.

"Ja sam došla iz Slovenije, bit će skoro godinu dana. Kad sam došla uživo pogledati gospođu Dinku i kako je to živjeti u zajednici bivanja, onda sam shvatila da je to nešto najbolje", govori Karmen Zupančić.

"Ja sam došla iz Zagreba, tamo mi se učinilo sve jako napučeno. Rekla sam si - to je to za mene, i ta priroda i taj Dunav", kaže Marija Zupčić.

Vrijeme provode aktivno – beru trešnje, imaju vrt, veslaju.

"Starost u pokretu, u aktivnosti, to sam si željela", priznaje Marija.

Rade ono što žele i to rade zajedno.

"Taj oblik u svijetu postoji, on se zove zajednica življenja. On pretpostavlja da svaka osoba ima svoj vlastiti stan u istom dvorištu, to imamo, i da zajednički dijelimo jedan dio troškova", objašnjava Dinka.

Kad se troškovi dijele, mirovina može biti dostojanstvena.

"Jedan dio mirovine, nekakvih tristotinjak eura svaka mjesečno stavi u zajedničku škrabicu za režije, za kompletnu hranu, za izlete i to je zapravo dovoljno love čak nam i ostane", kaže Dinka.

Hranu uzgajaju u vlastitom vrtu. Iako zajedno imaju 207 godina, planiraju zajedničke avanature. Često ih posjećuju biciklisti na putu do Crnog mora, a u čardaku punom knjiga ugošćuju lokalnu djecu.

"Dobar život u zajednici ne dolazi sam po sebi. Već treba svakodnevno se dogovarati i dati prostora drugom čovjeku", zaključuje Karmen Zupančić.

"Nastojimo te godine, koliko god ih bude bilo, koje imamo još pred sobom, da provedemo živo, aktivno, radujući se životu", poručuje Dinka Juričić.

Zajedno, to i mogu.