U Hrvatskoj je iznimno visok udio mladih ljudi, od 16 do 29 godina, koji žive s roditeljima. Prošle godine prosjek u Europskoj uniji bio je 68,2 posto, a u Hrvatskoj čak 87,8 posto. Znatan je to porast u zadnjih osam godina. Naime, 2010. godine mladih je u kući s roditeljima živjelo 80,2 pa je to u osam godina porast za više od sedam posto.
Udio mladića u Hrvatskoj od 16 do 29 godina koji je 2017. živio s roditeljima je 93,1 posto i najveći je to udio mladića u nekoj članici Europske unije koji ostaju kod kuće. Ni u ženskoj populaciji nije puno bolja situacija. Ispred nas s udjelom djevojaka između 16 i 29 godina nalazi se Malta (82,4 %). No u Hrvatskoj je taj udio samo neznatno manji nego ondje (82,3 %).
Odgajamo li komforne generacije koje odgađaju samostalnost? Prije nekoliko godina opravdanje za ostanak u roditeljskoj kući bilo je nedostatak radnih mjesta kojima bi zaradili za život. Unatoč tome što smo izašli iz krize, broj mladih koji ostaju u roditeljskom okrilju sve je veći.
Razlog tome, objašnjava sociologinja Branislava Baranović, leži u tradiciji našeg društva: ''Hrvatska je zemlja u kojoj su još uvijek snažne tradicionalne vrijednosti, gdje obitelj ima važno mjesto. Veza roditelja i djece prilično je jaka i to je mjesto sigurnosti, brige jednih za druge. Roditelji su gradili i još uvijek grade kuće sa stanovima za djecu i uče ih od malih nogu da im je obiteljska kuća mjesto sigurnosti. U uvjetima nesigurnosti, kakvo je današnje, takav obrazac ponašanja funkcionira i za dio mladih čini prihvatljivo rješenje dok si ne osiguraju sigurniju budućnost.''
Štednja za bolji početak
Sociologinja Vlasta Ilišin s Instituta za društvena istraživanja otkriva razloge koje mladi navode za ovakvu statistiku.
''Hrvatska tradicionalno pripada u mediteranski krug zemalja, gdje mladi ostaju dulje kod roditelja. Općenito ne čudi da su pri vrhu ljestvice jer je to trajno tako. Povećanje tog postotka ukazuje na to da se nešto mijenja. Naša istraživanja mladih pokazuju dva osnovna razloga zašto oni misle da mladi ostaju dulje u roditeljskom domu. Prvi je da si ne mogu priuštiti da se odsele, što znači da ili si ne mogu kupiti stan ili im je podstanarstvo preskupo. Drugi je da štede za bolji početak samostalnog života. Od 2013. u porastu je i odgovor da na taj način pomažu roditeljima. Kad to sve zbrojimo, može se pretpostaviti da je porast broja ovih koji ostaju doma zapravo uvjetovan nepovoljnom socioekonomskom situacijom. I prihodi roditelja i mladih nisu dostatni za željenu kvalitetu života pa se udružuju'', rekla je Ilišin podsjećajući na to da je i u porastu zapošljavanje na određeno vrijeme, što onemogućuje podizanje kredita za kupnju vlastitog stana.
Mladi su obrazovaniji, fleksibilniji, inovativniji
Ilišin je autorica istraživanja o potrebama, problemima i potencijalima mladih u Hrvatskoj, pa je dobar izvor za odgovor o potencijalima koji se kriju u mladima našeg društva: ''Formalno su obrazovaniji. Socijalizirani su tako da budu fleksibilniji i mobilniji. Također, pretpostavlja se da su zbog drugačije socijalizacije koja se odvija u novim okolnostima inovativniji i spremniji na prihvaćanje novoga, prihvaćanje promjena, na življenje tih promjena. To nikada ne važi za sve, ali za jedan dio da.''
Ipak, nedostatak novca također još uvijek igra veliku ulogu. Posla možda i ima, ali mnoge plaće nisu dostatne za dostojanstven život. ''U Rijeci su plaće u globalu manje nego u Zagrebu i ta djeca rade za minimalac, često fizikaliju, po trgovinama, benzinskim... a oni koji studiraju zbog istog razloga ostaju uz roditelje. Mnogi od njih nađu nekog, budu u vezi, pa se i njihov partner ili partnerica useljavaju kod roditelja jer oboje imaju minimalce i nemaju za odvojen život. Jednome bi plaća pokrila stanarinu, drugome bi pola otišlo na režije, a gdje su hrana, odjeća, obuća'', priča nam majka jednog 26-godišnjaka iz Rijeke.
Osim toga, cijelo je šarenilo razloga ostanka u roditeljskom domu ili povratka u njega. ''U roditeljski dom vratila sam se nakon tri godine zbog neplaniranih životnih okolnosti koje su me natjerale na to. I financije su bile jedan od razloga, ali većim djelom kućni ljubimac koji nije dobrodošao u većini stanova za najam. Ipak, ne planiram se još dugo zadržavati tamo jer mislim da nije prirodno da djeca s 30 godina žive pod istim krovom s roditeljima. Različite su to generacije, različiti stavovi, razmišljanja i svatko treba svoj mir'', rekla je 29-godišnja Ena.
Komocija roditeljskog doma
Gdje svake godine nestaje sve više emancipacija hrvatske mladosti, pitali smo i psihologinju Mirjanu Nazor.
''Mislim da je to interakcija dvaju osnovnih faktora. Jedan je ekonomski, a to je da si mnogi mladi danas ne mogu priuštiti da iznajme neku sobu ili stan, pa da žive samostalno. Bilo da ne rade, ili ako rade prihodi nisu dostatni da si mogu tako nešto priušiti. S druge strane, pogotovo kad je muški rod u pitanju, bojim se da majke previše zaštitnički nastupaju u ovom svom odgojnom dijelu i da na neki način previše vezuju svoje sinove koji ne odrade put samostalnosti, da se na neki način boje samostalnosti. Kad se to ujedini s ovom ekonomskom stranom, onda je to i opravdanje. Kad bih imao novca, ja bih otišao, ali nemam novca, što možda i nije uvijek glavni razlog, nego jedna komocija jer je vrlo ugodno biti u stanu gdje imate sve i obroke koje trebate, očišćenu sobu, opranu i ispeglanu odjeću. Dakle, sve ono što bi neka supruga ili kućna pomoćnica radila, to sve uglavnom odradi mama. Čini mi se da oni koji se odluče na samostalnost, češće tu samostalnost žive izvan granica naše zemlje'', objašnjava Nazor.
Osim novca i komfora, mladima u Hrvatskoj važno je i obrazovanje te i u tome vjerojatno dijelom leži razlog velikog postotka onih koji u populaciji od 16 do 29 žive s roditeljima. Godine 2010. tercijalno obrazovanje imalo je završeno 15,7 posto populacije, a 2017. 20,5 posto, što upućuje na to da je u visoko obrazovanje uključeno oko pet posto navedene populacije više nego prije osam godina.