''Evo, sada smo u automobilu i vozimo se prema Glini'', kaže nam Mislav Stepinac, jedan od statičara koji je od dana potresa gotovo neprestano na terenu. ''Svi su toliko prestrašeni da im svaka naša riječ dođe kao riječ psihologa, a mi ni sami nemamo dovoljno odgovora na pitanja koja nam postavljaju. Sve što možemo jest da ih pokušamo utješiti“, priča nam Mislav.
Oni i sami zapravo neprestano riskiraju svoj život, ali kao da toga nisu svjesni. ''Neki dan smo kolega i ja ušli u jednu kuću koja je naizgled bila sasvim očuvana i OK, i onako u brzini nismo stavili kacige. Tek kada smo izašli van, vidjeli smo cigle koje vise. I da, tada smo se nasmijali, sami sebi. Jer nekada smo možda i prehrabri. Ne razmišljamo o tome da može biti novi potres. Kada bismo tako neprestano razmišljali, onda ne bismo mogli raditi ovo što radimo. Tu smo u prvom redu da pomognemo ljudima'', objašnjava Mislav.
''Nasmijemo se ponekad, moramo, ljudi nas pitaju stvari na koje mi ni sami nemamo odgovora. Svi su u strahu, žele tu naljepnicu kao da im baš ona jedina može vratiti sigurnost, a mnogi i ne razumiju što to znači crvena naljepnica'', objašnjava Mislav vozeći se s kolegama na još jedan od teških terena na vrlo niskim temperaturama. ''A da, danas je hladno'', kaže nam.
Imaju, kažu, svu potrebnu opremu, ne osjećaju nesigurnost i zadovoljni su organizacijom na terenu. ''Imamo jako dobru komunikaciju s lokalnim stožerima i međusobno. Imamo aplikaciju na kojoj točno označimo na kojem smo terenu bili, što je pregledano, a što ne. Osim toga, zahvaljujući njoj uvijek znamo gdje je tko od naših ljudi'', objašnjava.
Upravo zahvaljujući toj aplikaciji brzo su saznali što se dogodilo s troje kolega, koji su, pregledavajući statiku zgrada nakon prvog potresa, onog u ponedjeljak, 28. prosinca, ostali zatrpani među ruševinama. Pomoć je stigla brzo, a dva mladića i djevojka srećom su spašeni i nisu pretrpjeli teške ozljede.
''Ne možeš biti kod kuće dok su kolege na terenu''
Oni moraju ući tamo gdje se mnogi od nas ne bi usudili. Lako je kada je na građevini isprva jasno da nije za upotrebu ili da treba potpunu obnovu, ali netko treba ući i u zgrade i kuće koje su naizgled u dobrom stanju, no iznutra situacija ne bude dobra. ''Nekakvo bi pravilo trebalo biti da jedan kolega ulazi, a drugi ostane vani, čisto zbog sigurnosti'', objašnjava nam Tomislav Kišiček. On je najviše vremena u pregledavanju građevina proveo nakon potresa u Zagrebu u ožujku.
''Odmah taj dan svi smo se stavili na raspolaganje. Ne možeš biti kod kuće kad tvoje kolege pregledavaju ruševine, a ljudima treba pomoć. Opremu smo dobili odmah i tu nije bilo nikakvih problema. Dobili smo odmah i uputu da se ne zadržavamo previše na terenu. Mi smo zaduženi za brzi prvi pregled'', objašnjava Kišiček, koji dodaje kako će aplikacija u koju se sada ubacuju podaci s terena jednog dana biti vrijedna baza podataka za planiranje budućih gradnji.
Statičari koji obavljaju brze preglede i članovi su Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo sve rade volonterski. Ne žale se, pomažu ljudima, pokušavaju spojiti odgovornost svog posla sa strahovima ljudi koje susreću na terenu i brinu se o njima svaki dan.
''Nakon zagrebačkog potresa u ožujku davali smo ljudima svoje brojeve mobitela. Sada smo malo pametniji. Ali ljudi su uglavnom zahvalni što im dođemo. Posebno ovdje na petrinjskom području. Teško ti bude kad vidiš da su ljudi izgubili sve, ali oni kažu: 'Važno je da smo živi'. Ta naša naljepnica ponekad im jedina daje mir. Imali smo dečka kojem je kuća u potpunosti u dobrom stanju, ali on nas je svakodnevno zvao sve dok mu nismo dali tzv. bijelu naljepnicu. Bio je sretan kao da smo mu dali ne znam što'', objašnjava Dominik Skokandić.
No pitaju se kada će svoj posao odraditi - država. ''Nas ljudi pitaju što dalje. Mi ne znamo odgovor. Naš brzi pregled uglavnom zahtijeva kasnije još i detaljne preglede, koje mi ne možemo napraviti u 20-ak minuta. To treba organizirati posebno. Zakonsku težinu tih pregleda treba odlučiti netko iznad nas. Mi nismo ni pod ministarstvom ni pod državom. Ne znamo odgovore na pitanja kako će se problemi tih ljudi kasnije rješavati. Ne znamo što im reći jer na kraju može ispasti da smo ih mi nešto prevarili, a ni mi zapravo ne znamo što dalje'', kaže Kokandić.
I dok su oni i danas na terenu, pregledavaju kuće i zgrade, odgovaraju na pitanja prestrašenih ljudi i dovode svoju sigurnost u pitanje, neka pitanja nemaju odgovora niti nakon zagrebačkog potresa iz ožujka. Koliko će pak potrajati dok ti odgovori stignu nakon razornog potresa u Banovini?
Nakon svega što prolazimo posljednjih mjeseci i oni se nadaju samo jedno, da će ljudi iz ove nevolje barem naučiti neke vrijedne lekcije za budućnost, pametnije graditi i ne izbjegavati struku ''jer je tako jeftinije''. ''U pitanju su ljudski životi. Biste li iz automobila izvadili neki dio pa išli s njim na putovanje. Gradnja krova nad glavom nije mjesto za štednju'', napominje Kišiček te dodaje kako se nada da će i njih kao struku društvo od sada više uvažavati.