Za djecu Banovine koja su s obiteljima smještena u hotelu ''Kaj'' u Mariji Bistrici, Hotelu ''International'' u Crikvenici te u privatnom smještaju u Vinodolu, Opatiji, Lovranu i Rijeci organizirane su kreativne radionice, proslave rođendana te program pripovijedanja bajki Bajkaonica.
''U prvoj fazi oporavka od traume djeca se trebaju više fokusirati na igru. Na Bajkaonici pričamo priče, a nakon svake se organizira jedna kreativna radionica. Tako djeca mogu prevladati svoje strahove kroz razgovor, kreativne likovne radionice, tematske i razvojne igre na otvorenom i u zatvorenom. Zbog epidemioloških mjera koje otežavaju organizaciju tih događanja hotel 'Kaj' izašao nam je ususret adekvatnim prostorom, a u hotelu je i predsjednica Društva 'Naša djeca' iz Petrinje'', objašnjava Jasenka Borovčak iz Društva ''Naša djeca'' Zabok, inače suradnica za film, TV i kazalište.
U hotelu ''Kaj'' djeca su s roditeljima, u dobi od godinu pa do 17 godina, očevi većinom dane provode na potresom pogođenim područjima, a mame ostaju ovisno o tome koliko su djeca stara te mogu li i žele li ostati sama. Na radionicama ovog tipa ne cilja se na detaljne razgovore, one služe kao prva pomoć, koja može pomoći djeci da se razbije početni stres i strah.
''Na početku je sve bilo teško, vidjelo se da su djeca traumatizirana. Nisu se smijali, neki nisu mogli spavati, neki su mokrili u krevet, ali s vremenom se vidno počinju opuštati i izvan radionica te sami graditi odnose i nova prijateljstva. Većina se djece ne poznaje od ranije, hotel im je omogućio i posebnu prostoriju sa stolnim nogometom i ostalim sadržajima za igru i sada se već djeca sve više samostalno druže. Već se lakše odvajaju od roditelja, što je u početku bio problem'', kaže Borovčak.
Društvo ''Naša djeca'' surađuje i s Crvenim križem, zahvaljujući kojem pravovremeno dobiva informacije o tome gdje su smještena djeca iz potresom pogođenih područja, a kojima je potrebna psihosocijalna pomoć.
Ima ih smještenih u Crikvenici, Mariji Bistrici, u Vinodolu po privatnom smještaju, neki se polako vraćaju kući, a neki traže smještaj za dalje. U pružanju pomoći i koordinaciji sudjeluje jako puno podružnica Društva ''Naša djeca'' iz Hrvatske.
''Djeca se teško otvaraju, ali na njima se vidi trauma. Mene je jako dirnulo kada mi je djevojčica, srednjoškolka koja je u hotelu smještena s roditeljima i malim bratom, povjerila kako mora piti lijekove za smirenje te hrabro ustvrdila kako će ona i tata dežurati po noći nakon povratka kući'', priča Borovčak.
Krešimir Plantak Večerin iz Društva ''Naša djeca'' Varaždin i Centra ''Rastimo zajedno'' koordinator je cijelog projekta. Priča nam kako njihovi timovi za pružanje psihosocijalne pomoći, a među kojima ima psihologa, pedagoga i odgojitelje, koji su educirani dodatno za ovakvu vrstu podrške, počinju educirati odgojitelje koji će raditi ili rade na području Petrinje, Gline i Siska.
''I odgojitelji su preživjeli traumu, mnogima su i domovi srušeni, a imaju radnu obvezu i moraju na posao. Moramo ih naučiti kako da se nose s tim. Oni neće znati pomoći djeci ako prvo ne prevladaju svoje traume. Znate, ima ona uzrečica 'samo sretan roditelj može odgojiti sretno dijete'. Tako je i s odgojiteljima jer djeca s njima provode jako puno vremena. Oni moraju naći svoju unutarnju snagu i znati kako se nositi s traumatiziranom djecom, ali i njihovim traumatiziranim roditeljima. Ključ je da prvo osnažimo njih'', kaže Plantak Večerin te objašnjava kako je u prvoj fazi planiran rad s odgojiteljima, a zatim s roditeljima koji budu zainteresirani, pa onda i sa samom djecom.
''Ovo je dugoročan projekt. Mi s terena imamo dosta različitih informacija. Imamo i informacije da se dosta ljudi iselilo. Ovaj bi projekt mogao trajati i do tri godine. Nadamo se prenamjeni sredstava za projekt za koji smo trebali dobiti novac od Ministarstva socijalne skrbi. Taj bismo novac onda mogli preusmjeriti na ovaj projekt, kako bi se omogućilo tiskanje edukativnog materijala i odlazak ljudi na teren'', dodaje Plantak Večerin, koji trenutka nije dvojio treba li pomoći kod ovog projekta. ''Vidite da se nešto dogodilo, imate znanje kojim možete pomoći i znate da je ta pomoć potrebna. Odmah smo se organizirali i započeli s radionicama kao prvom pomoći.''
''Vijesti koje nam dolaze s terena su zaprepašćujuće i šarolike. Roditelji se ne usude voditi djecu u vrtić, iako su vrtići koji rade smješteni u zgradama koje su u dobrom stanju. Znamo za slučaj djevojčice koja ne želi izaći iz automobila, iako je njezina obitelj dobila kontejner, ali ona se osjeća sigurno samo u automobilu. Manja djeca koja su skinula pelene vraćaju se u njih. Ljudi se boje hodati ulicom jer ih je strah da im ne padne crijep na glavu'', priča nam Plantak Večerin.
U izradi ovog projekta sudjelovali su vodeći autoriteti za područje pedagoške psihologije i educirani su za kriznu komunikaciju. Još se čeka odobrenje stožera za ulazak u vrtiće kako bismo planiranu pomoć mogli pružiti odgajateljima jer prema sadašnjim pravilima u vrtiće ne može ući nitko osim djece i roditelja, ili pak adekvatan prostor u kojem bismo mogli provoditi edukaciju jer uz sve je potrebno i dalje poštivati epidemiološke mjere.
''Po mom mišljenju, trebat će nam jako puno vremena da se vratimo u normalu nakon svih ovih kriza jer ne smijemo zaboraviti da i pandemija još uvijek traje. Ljudska smo bića, trebamo i tražimo interakciju s drugim ljudima, sada ih viđamo samo preko videopoziva, a to nije isto kao fizički susret i sve ovo oko nas nije normalno. Dosta se gleda gospodarska situacija, i to je u redu, ali ne smijemo zanemariti mentalno zdravlje. Tko će raditi ako ne budemo zdravi?'' kaže Plantak Večerin.
Za kraj objašnjava kako se sve te promjene najbolje osjete na dječjoj igri. ''Djeca se igraju potresa, skrivanja pod stol i štokove, a već dulje vrijeme aktualne su igre doktora, sve vezano za COVID. Tako djeca kanaliziraju ono što ne znaju izreći, to nije uobičajena dječja igra.''