Nakon devet mjeseci čekanja, nade i života koji su nosile pod srcem čule su prvi plač svog djeteta. Nekoliko trenutaka kasnije uslijedila bi samo jedna rečenica medicinskog osoblja: "Vaše dijete je umrlo." Bez mogućnosti pozdrava. Bez tijela. Bez informacije o tome gdje je ono njihovo najvrjednije pokopano.
Tek nakon raspada Jugoslavije otvorilo se pitanje koje desetljećima nije smjelo biti postavljeno: Jesu li bebe doista umirale ili iza svega stoji puno mračnija istina? Obitelj Šoštarić više od četiri desetljeća traži istinu o sinovoj sudbini.
"Ponedjeljak, 24. 8. 1981. rodila sam muško dijete koje je zaplakalo. Odnijeli su ga od mene. Kad sam tražila da ga vidim, da ga poljubim sestra mi ga nije htjela dati i nikada ga nisam primila. Rekli su mi da sam mlada, da ću imati još djece", rekla je Višnja.
"Ja sam otac sina Igora koji je rođen 30. 9. 1980. Dali smo odmah ime, znali smo sve. Tako je upisan u rodni list. Supruga je ostala u Vukovarskoj bolnici, ali dijete je otišlo u Novi Sad., a 1. 10. 1980. meni su javili da je dijete umrlo. To nije igračka. To je dijete, to je život. To je nešto moje", rekao je Đuro.
Jugoslavija 80-ih bila je država strogog sustava, hijerarhije i institucija kojima se rijetko proturječilo. U bolnicama su se odluke donosile bez objašnjenja, a roditelji su često ostajali bez prava na pitanje, uvid ili oproštaj.
"U Vinogradskoj bolnici 24. 8. 1981. rodila sam svoje prvo dijete, svojeg sina kojeg sam neizmjerno iščekivala i proklela sam dan kad sam ušla u tu zgradu", rekla je Višnja.
Od tog trenutka prošlo je više od četiri desetljeća. Tada 24-godišnja Višnja završava na porodu u Općoj bolnici "Dr. Mladen Stojanović", današnjoj Vinogradskoj.
"Vidjela sam da dijete napreduje. Vidjela sam da je živahno, da napreduje, a 19. 9. dobila sam telegram da je dijete preminulo. Kada sam došla u bolnicu, pitala sam što se dogodilo, što je bilo", nadodaje.
Višnja je tada dobila dokument bez liječničkog potpisa u kojem je u jednoj rečenici pisalo kako je dijete sa srčanom manom umrlo nakon 25 dana.
"Rekoh, dobro, došla sam se dogovoriti da dijete uzmem i pokopam, ali su mi rekli da dijete ne nikako ne mogu dobiti. Jednostavno me je gurala prema van, prema izlazu", kaže.
Kako je uopće takav scenarij moguć, odgovorio je i čovjek koji je u to vrijeme bio ključni čovjek Zavoda za sudsku medicinu.
"Pazite, nelogično je da bolnica hoće zadržati mrtvo tijelo. Nema logike. Nema ga gdje staviti, ima samo problema. Ako roditelji ne žele preuzeti tijelo, onda izrijekom kažu da ne žele. Ako žele, onda kažu da i pošalju prijevoznika da preuzme tijelo. Mora im dati, naravno da im mora dati tijelo", objasnio je Dušan Zečević.
U slučaju obitelji Šoštarić potez bolnice otvorio je Pandorinu kutiju.
"Drugi dan sam se obratila Općini Črnomerec, matičnom uredu, da zatražim rodni list i smrtni list. Međutim, žena me je gledala i rekla da nisu dobili nikakav dopis iz bolnice da se taj dan u dva sata rodilo nekakvo dijete", rekla je Višnja.
Ista godina, drugi grad, ali scenarij obitelji Kašovski jezivo je sličan. Njihov Igor preminuo je drugi dan nakon rođenja.
"Kada smo došli u Novi Sad, u bolnicu i javili se ondje, oni su mi rekli da je moje dijete kremirano. Začudio sam se kako kremirano kada sam rekao da ću doći. Ne, ne, kaže, vaše je dijete kremirano. Pitao sam hoću li dobiti urnu, ali su rekli da to ne daju", rekao je Đuro.
"Meni je nestala kći 1988. godine u kolovozu. Rodila sam je 24. kolovoza, a navodno je preminula u noći između 25. i 26. kolovoza. Većina te djece navodno je umirala noću. Vrijeme je bilo takvo da ti nisi mogao ni kod svoje rođene kuće reći svoju sumnju, a ne daj Bože tužiti doktora", rekla je Ana iz Srbije.
U tišini tadašnjeg sustava sumnje su se šaptale, a pitanja ostajala bez odgovora i u Srbiji.
"Radovali smo se djevojčici, rekli su mi na ultrazvuku da je djevojčica, ali, eto, umro mi je sin. Novosadsko porodilište svima je dalo odgovor da su njihova djeca kremirana", nadodaje Ana.
Objašnjenja su se ponekad razlikovala, ali završetak je gotovo uvijek bio isti.
"1990. godine rođena je i curica u Vukovaru. Isti scenarij koji je kod mene, curica nema jednjak, isto treba spojiti i mora se voziti u Novi Sad na operaciju. I curica isto umire sutradan, otac odlazi sutradan po curicu i ne dobije ju jer ne daju bebe", nadodaje Đuro.
Kroz ispovijesti roditelja u Udruzi B.a.B.e. počeo se slagati uznemirujući mozaik tajni iz prošlosti.
"Što se tiče pojavnosti takvih slučajeva, zabilježili smo ih u gradu Zagrebu i u pograničnim područjima. Za sve te slučajeve s kojima smo se mi susrele karakteristično je da nitko od tih roditelja nije vidio tijelo svog djeteta niti im je ono dano na ukop", rekla je Petra Kontić iz Udruge B.a.B.e.
Đuro se s čudnim okolnostima nestanka tijela svog Igora nije mirio. Slamku utjehe tražio je u arhivi novosadske bolnice.
"Rekli su da moram osobno doći i podnijeti zahtjev. Onda me gospođa pitala za koju godinu to trebam, rekoh trebam za 1980. godinu. Onda mi je ona rekla: 'Nemamo mi tu dokumentaciju, bila je poplava. Ne moraš dolaziti, nemamo mi tu dokumentaciju'", rekao je Đuro.
Upravo se takav scenarij, slučajno ili ne, ponavlja u gotovo svim pričama.
"Znači, pitanje glasi: kako majka iz Subotice, majka iz Niša, majka iz Zagreba i majka iz Ljubljane dobivaju isti odgovor da je bila poplava?" pita se Ana iz Srbije.
A kada je Đuro počeo istraživati ono posljednje što se može provjeriti, mjesto ukopa, uslijedio je novi šok.
"Obavještavamo vas o sljedećem. U bazi podataka JKP-a Lisje za 1980. godinu nema pokojnika rođenog 30. 9. 1980., a preminulog 1. 10. 1980. godine s prezimenom Kašovski. Eto, znači, nema ga sahranjenog u Novom Sadu", ispričao je Đuro.
Iako nije bilo digitalno doba, i tada su postojali kartoni, prijave i evidencije koje su morale ostaviti trag onoga što se dogodilo.
"Povijest bolesti mora biti dana pacijentu. Čitav taj problem još se komplicira da je dokumentacija u općini vođena pod različitim brojevima, pa da ne odgovaraju brojevi. Dakle puno je tih administrativnih problema", nadodaje Zečević.
A tada svaka nelogičnost roditeljima otvara novo pitanje.
"Dosta je specifična nekonzistentnost dokumentacije koja se tiče slučajeva rođenja i slučajeva smrti djece. Isto tako, ustanove u kojima se nalazi ta dokumentacija nevoljko surađuju", dodaje Kontić.
Zato je gospođa Višnja odgovore odlučila potražiti ondje gdje je sve i počelo – u arhivu Vinogradske bolnice. Nakon nekoliko tjedana stiže pisani odgovor: "Detaljnom provjerom arhivske građe utvrđeno je da je većina dokumentacije iz 1981. godine uništena poplavom."
Ubrzo stiže dopuna, bolnica dostavlja prijavu i potvrdu smrti. No 45 godina kasnije dokumenti koji su trebali razjasniti priču otvorili su nova pitanja. Navedeno je pogrešno ime oca, umjesto Ivice stoji Milan.
"Nigdje nikakve pomoći jer svi ovi papiri, svi ovi dokumenti nikako se ne poklapaju. Znači, nikakvog otpusnog pisma, ništa nisam dobila. Kao da se nikad nije ni rodilo to dijete", rekla je Višnja.
No 91-godišnji patolog Zečević otkriva kako su stvari tada funkcionirale.
"Kada osoba premine u zdravstvenoj ustanovi, ako obitelj nije htjela preuzeti tijelo, onda sigurno nije bilo kremirano jer ga bolnica ne bi slala u Ljubljanu. To je veliki trošak, to mora netko platiti. A ovo kad se ide u zajedničku grobnicu, to grad plaća", rekao je Zečević.
Ako nije bilo kremiranja, nameće se novo pitanje: gdje su završila djeca koju roditelji nikada nisu vidjeli ni pokopali? Prema informacijama, bolnica je u to vrijeme za zbrinjavanje tijela preminule novorođenčadi koristila zajedničku grobnicu Grada Zagreba. Priču s puno rupa nastoji rasvijetliti i zagrebačka policija.
"Mi upravo sada još uvijek u tijeku imamo aktivne izvide u medicinskoj ustanovi upravo temeljem dodatnih traženja Državnog odvjetništva. Dio osoba koje imaju saznanja o događaju nažalost je i preminuo, a dio i ne obitava, odnosno ne živi više na području Republike Hrvatske", rekla je Marija Goatti
Vrijeme im je uzelo mladost, godine i mir, ali nije ugasilo nadu. Dok god nema groba, odgovora ni istine, za ove roditelje potraga još nije završila.
Prema bolničkoj dokumentaciji, preminuli sin gospođe Višnje trebao je biti pokopan na jednom od zagrebačkih groblja. Kako bi provjerili postoji li nakon 45 godina ikakav trag o ukopu novorođenčeta, ekipa Poziva otvorila je arhive Gradskih groblja Zagreb. Obitelj Šoštarić konačno doznaje istinu o sudbini svoga sina.
"Uvidom u Grobni očevidnik te Registar umrlih osoba, u evidencijama nije pronađen zapis o ukopu osobe prezimena Šoštarić koja je bila stara 25 dana, a koja je umrla 19. rujna 1981., na grobljima kojima upravlja podružnica", piše u arhivu Gradskih groblja Zagreb.
Tajna nestalih beba
Ako dječak nikada nije evidentiran na groblju, nameće se pitanje – gdje je završilo dijete koje je bolnica morala pokopati? Zbog takvih sumnji, tri hrvatske obitelji odlučile su tužiti državu pred Europskim sudom za ljudska prava, uvjerene da istina o sudbini njihove djece nikada nije otkrivena.
Slična priča se dogodila na više mjesta, ali je li negdje locirano neko nestalo dijete?
"Je, 80-ih godina u Kruševcu gospođa je rodila dijete u državnoj bolnici. Dijete je bilo zdravo, a zatim joj je rečeno da je dijete preminulo nakon dva dana. 40 godina kasnije jedan gospodin pokušao je ishoditi papire za vjenčanje i utvrdio je da podaci ne odgovaraju podacima iz matičnog ureda. Obratio se udrugama koje se bave nestalim bebama i, evo, 2021. godine potvrđeno je da je on zapravo dijete gospođe iz Kruševca", rekla je Antonija Galić Kondža, odvjetnica oštećenih obitelji.
Može li država nakon više od četiri desetljeća uopće rekonstruirati što se dogodilo toj djeci?
"S obzirom na to da postoji medicinska i druga dokumentacija, vjerujem da je moguće rekonstrurirati što se događalo. Istrage će pokazati što se svakom djetetu dogodilo i gdje je završilo", dodaje Galić Kondža.
Sud je presudio u korist obitelji, koje su sada obveze države?
"Tužba nije ni bila koncipirana da se traži naknada, upravo zato što su moje stranke rekle da novac ne može nadomjestiti ni djecu ni izgubljeno vrijeme", rekla je odvjetnica.
Što očekujete od države nakon svega što su ove obitelji prošle?
"Pa, evo, nadam se da će zaista ispoštovati rok, da će se potruditi da se pokrenu istrage kako bi obitelji pronašle svoj mir", kaže.
Cijeli razgovor pogledajte u prilogu reportera Dnevnika Nove TV Domagoja Mikića.
This browser does not support the video element.