Nakon devet mjeseci čekanja, nade i života koji su nosile pod srcem čule su prvi plač svog djeteta. Nekoliko trenutaka kasnije uslijedila bi samo jedna rečenica medicinskog osoblja: “Vaše dijete je umrlo.” Bez mogućnosti pozdrava. Bez tijela. Bez informacije gdje je ono njihovo najvrijednije pokopano.
Tek nakon raspada Jugoslavije otvorilo se je pitanje koje desetljećima nije smjelo biti postavljeno: Jesu li bebe doista umirale ili iza svega stoji puno mračnija istina? Obitelj Šoštarić više od četiri desetljeća traži istinu o sudbini sina.
“Ponedjeljak, 24.8.1981. Godine sam rodila muško dijete koje je zaplakalo. Odnijeli su ga od mene. Kad sam tražila da ga vidim, da ga poljubim sestra mi ga nije htjela dati i nikada ga nisam primila. Rekli su mi da sam mlada, da ću imati još djece”, rekla je Višnja.
“Ja sam otac sina Igora koji je rođen 30.9. 1980.godine. Dali smo odmah ime, znali smo sve. Tako je upisan u rodni list. Supruga je ostala u Vukovarskoj bolnici, ali dijete je otišlo u Novi Sad. Da bi prvog desetog 1980. meni javili da je dijete umrlo. To nije igračka. To je dijete, to je život. To je moje nešto”, rekao je Đuro.
Jugoslavija 80-ih bila je država strogog sustava, hijerarhije i institucija kojima se rijetko proturječilo. U bolnicama odluke su se donosile bez objašnjenja, a roditelji su često ostajali bez prava na pitanje, uvid ili oproštaj.
“U Vinogradskoj bolnici sam 24.08.1981. godine rodila svoje prvo dijete, svojeg sina kojeg sam neizmjerno iščekivala i proklela sam dan kad sam ušla u tu zgradu”, rekla je Višnja.
Od tog trenutka prošlo je više od četiri desetljeća. Tada 24-godišnja Višnja završava na porodu u Općoj bolnici Dr. Mladen Stojanović današnjoj Vinogradskoj.
“Vidjela sam da dijete napreduje. Vidjela sam da je živahno, da napreduje, a 19.09. dobila telegram da je dijete preminulo. Kada sam došla u bolnicu pitala sam šta se dogodilo, što je bilo”, nadodaje.
Višnja je tada dobila dokument bez liječničkog potpisa u kojem je u jednoj rečenici pisalo kako je dijete sa srčanom manom umrlo nakon 25 dana.
“Reko, dobro, došla sam se dogovoriti da dijete uzmem i pokopam, ali su mi rekli da dijete ne nikako ne mogu dobiti. Jednostavno me je gurala prema van, prema izlazu”, kaže.
Kako je uopće ovakav scenarij moguć odgovorio je i čovjek koji je u to vrijeme bio ključni čovjek zavoda za sudsku medicinu.
“Pazite, nelogično je da bolnica hoće zadržati mrtvo tijelo. Nema logike. Nema ga gdje staviti. Ima samo problema. Ako roditelji ne žele preuzeti tijelo, onda izrekom kažu da ne žele. Ako žele, onda kažu da i pošalju prijevoznika da preuzme tijelo. Mora im dati. Naravno da im mora dati tijelo”, rekao je Dušan Zečević.
U slučaju obitelji Šoštarić, potez bolnice otvorio je Pandorinu kutiju.
“Drugi dan sam se obratila općini Črnomerec matičnom uredu da zatražim rodni list i smrtni list. Međutim, žena me je gledala i rekla da nisu dobili nikakav dopis iz bolnice da se taj dan u dva sata rodilo nekakvo dijete”, rekla je Višnja.
Ista godina, drugi grad, ali scenarij obitelji Kašovski jezivo sličan. Njihov Igor preminuo je drugi dan nakon rođenja.
“Kada smo došli u Novi Sad, u bolnicu i javili se tamo, oni su mi rekli da je moje dijete kremirano. Začudio sam se kako kremirano kada sam rekao da ću doći. Ne, ne, kaže, vaše je dijete kremirano. Pitao sam hoću li dobiti urnu, ali su rekli da to ne daju”, rekao je Đuro.
“Meni je nestala kćerka 1988. godine u kolovozu. Rodila sam je 24. kolovoza, a navodno je preminula u noći između 25. i 26. kolovoza. Većina te djece je navodno umirala noću. Znači, vrijeme je bilo takvo da ti nisi mogao ni kod svoje rođene kuće reći svoju sumnju, a ne daj Bože tužiti doktora”, rekla je Ana, Srbija.
U tišini tadašnjeg sustava, sumnje su se šaptale, a pitanja ostajala bez odgovora i u Srbiji.
“Radovali smo se djevojčici, rekli su mi na ultrazvuku da je djevojčica, ali eto umro mi je sin. Konkretno novosadsko porodilište je svima dalo odgovor da su njihova djeca kremirana”, nadodaje Ana.
Objašnjenja su se ponekad razlikovala, ali završetak je gotovo uvijek bio isti.
“1990. Godine je rođena isto curica u Vukovaru. Isti scenarij koji je kod mene, curica nema jednjak, isto treba spojiti i mora se voziti u Novi Sad na operaciju. I curica isto umire sutradan i njen muž odlazi sutradan po curicu i ne dobije curicu, pošto ne daju bebe”, nadodaje Đuro.
Kroz ispovijesti roditelja, u Udruzi Babe počeo se slagati uznemirujući mozaik tajni iz prošlosti.
“Što se tiče pojavnosti ovakvih slučajeva, zabilježili smo ih u gradu Zagrebu i u pograničnim područjima. Ono što je karakteristično za sve te slučajeve s kojima smo se mi susrele je da nitko od tih roditelja nije vidio tijelo svog djeteta niti im je isto dano na ukop”, rekla je Petra Kontić, Udruga Babe.
Đuro se s čudnim okolnostima nestanka tijela svog Igora nije mirio. Slamku utjehe tražio je u arhivi novosadske bolnice.
“Rekli su osobno moraš doći ovdje i podnesti zahtjev. Onda me gospođa pitala, kaže za koju godinu to trebaš? Reko, trebam za 1980. Godinu. Onda mi je ona rekla, a nemamo mi tu dokumentaciju, bila je poplava, ne moraš dolazit, kaže. Nemamo mi tu dokumentaciju”, rekao je Đuro.
Upravo se ovakav scenarij, slučajno ili ne, ponavlja u gotovo svim pričama.
“Znači, pitanje glasi, kako majka iz Subotice, majka iz Niša, majka iz Zagreba i majka iz Ljubljane dobiva isti odgovor da je bila poplava”, rekla je Ana, Srbija.
A kada je Đuro krenuo istraživati ono posljednje što se može provjeriti, mjesto ukopa, uslijedio je novi šok.
“Obavještavamo vas o sljedećem. U bazi podataka JKP Lisje za 1980. godinu nema pokojnika rođenog 30.09.1980., a preminulog 1.10.1980. godine sa prezimenom Kašovski. Eto, znači nema ga sahranjenog tamo u Novom Sadu”, rekao je Đuro.
Iako nije bilo digitalno doba, i tada su postojali kartoni, prijave i evidencije koje su morale ostaviti trag onoga što se dogodilo.
“Povijest bolesti mora biti dan pacijentu. Čitav taj problem se još komplicira da je dokumentacija u općini vođena pod različitim brojevima, pa da ne odgovaraju brojevi. Dakle puno tih administrativnih problema", nadodaje Zečević.
A tada svaka nelogičnost roditeljima otvara novo pitanje.
“Ono što je dosta specifično je nekonzistentnost dokumentacije koja se tiče slučajeva rođenja i slučajeva smrti djece. Isto tako ustanove u kojima se nalazi ta dokumentacija nevoljko surađuju, nadodaje Kontić.
Zato je gospođa Višnja odgovore odlučila potražiti ondje gdje je sve i počelo, u arhivu Vinogradske bolnice. Nakon nekoliko tjedana stiže pisani odgovor: "Detaljnom provjerom arhivske građe utvrđeno je da je većina dokumentacije iz 1981. godine uništena poplavom"
Ubrzo stiže dopuna, bolnica dostavlja prijavu i potvrdu smrti. No, 45 godina kasnije dokumenti koji su trebali razjasniti priču otvorili su nova pitanja. Navedeno je pogrešno ime oca, umjesto Ivice, stoji Milan.
“Nigdje nikakve pomoći, jer svi ovi papiri, svi ovi dokumenti nikako se ne poklapaju. Znači nikakvog otpusnog pisma, ništa nisam dobila. Kao da nikad nije se ni rodilo to dijete”, rekla je Višnja.
No 91 godišnji patolog Zečević otkriva kako su stvari tada funkcionirale.
“Kada osoba premine u zdravstvenoj ustanovi, ukoliko obitelj nije htjela preuzeti tijelo, onda sigurno nije bilo kremirano jer bolnica ga ne bi slala u Ljubljanu. To je veliki trošak. To mora netko platiti. A ovo kad se ide u zajedničku grobnicu, to grad plaća” rekao je Zečević.
Ako nije bilo kremiranja, nameće se novo pitanje: gdje su završila djeca koju roditelji nikada nisu vidjeli ni pokopali? Prema informacijama, bolnica je u to vrijeme za zbrinjavanje tijela preminule novorođenčadi koristila zajedničku grobnicu Grada Zagreba. Priču s puno rupa nastoji rasvijetliti i zagrebačka policija.
“Mi upravo sada još uvijek u tijeku imamo aktivne izvide u medicinskoj ustanovi upravo temeljem dodatnih traženja državnog odvjetništva. Jedan dio osoba koje imaju saznanja o događaju je i preminuo nažalost, a dio i ne obitava, odnosno ne živi više na području Republike Hrvatske”, rekla je Marija Goatti
Vrijeme im je uzelo mladost, godine i mir, ali nije ugasilo nadu. Dok god nema groba, odgovora ni istine, za ove roditelje potraga još nije završila.
Prema bolničkoj dokumentaciji, preminuli sin gospođe Višnje trebao je biti pokopan na jednom od zagrebačkih groblja. Kako bi provjerili postoji li nakon 45 godina ikakav trag o ukopu novorođenčeta, ekipa Poziva otvorila je arhive Gradskih groblja Zagreb. Obitelj Šoštarić konačno doznaje istinu o sudbini svog sina.
“Uvidom u Grobni očevidnik te Registar umrlih osoba, u evidencijama nije pronađen zapis o ukopu osobe prezimena Šoštarić koje je bilo staro 25 dana, a koje je umrlo 19. rujna 1981., na grobljima kojima upravlja podružnica”, piše u arhivu Gradskih groblja Zagreb.
Tajna nestalih beba
Ako dječak nikada nije evidentiran na groblju, nameće se pitanje gdje je završilo dijete koje je bolnica morala pokopati. Zbog ovakvih sumnji, tri hrvatske obitelji odlučile su tužiti državu pred Europskim sudom za ljudska prava, uvjerene da istina o sudbini njihove djece nikada nije otkrivena.
Slična priča se dogodila na više mjesta, ali je li negdje locirano neko nestalo dijete?
“Je, 80- godina u Kruševcu gospođa je rodila dijete u državnoj bolnici. Dijete je bilo zdravo, a zatim joj je rečeno da je dijete preminulo nakon dva dana. 40 godina jedan gospodin je pokušao ishoditi papire za vjenčanje i utvrdio je da podaci ne odgovaraju podacima iz matičnog ureda. Obratio se udrugama koje se bave nestalim bebama i evo 2021. Godine je potvrđeno da je on zapravo dijete gospođe iz Kruševca”, rekla je Antonija Galić Kondža, odvjetnica oštečenih obitelji.
Može li država nakon više od četiri desetljeća uopće rekonstruirati što se dogodilo toj djeci?
“Obzirom da postoji medicinska i druga dokumentacija vjerujem da je moguće rekonstrurirati što se događalo. Istrage ć pokazati što se svakom djetetu dogodilo i gdje je završilo”, nadodaje Galić Kondža.
Sud je presudio u korist obitelji, koje su sada obaveze države?
“Tužba nije ni bila koncipirana da se traži naknada. Upravo zato što su moje stranke rekle da novac ne može nadomjestiti niti djecu niti izgubljeno vrijeme”, rekla je odvjetnica.
Što očekujete od države nakon svega što su ove obitelji prošle?
“Pa evo nadam se da će zaista ispoštovat rok, da će se potruditi da se pokrenu istrage da bi obitelji pronašle svoj mir”, kaže.
Cijeli razgovor pogledajte u prilogu reportera Dnevnika Nove TV Domagoja Mikića.
This browser does not support the video element.