Reporterka Dnevnika Nove TV s dugogodišnjim iskustvom, Josipa Krajinović, podijelila je s nama svoja razmišljanja o novinarstvu i otkrila detalje o izazovima ovog posla.
Najpoznatija si po prilozima s temom pravosudja, što te najviše privuklo bas tom pozivu?
Dugo se nisam mogla odlučiti samo za jedan "sektor", zapravo ni danas nisam striktno vezana samo za teme iz pravosuđa. Uvijek se vodim onom starom i šaljivom da je novinar "univerzalni neznalica". Znatiželja, to traganje za novim, zanimljivim informacijama, to je čar ovog posla.
Priča te odvede u svijet, dovede do živopisnih sugovornika, situacija, koje onda gledatelju približiš kroz TV reportažu. I danas mislim da je novinarstvo jedno od najljepših zanimanja na svijetu i jedno od najplemenitijih. Novinar mora dobro poznavati kako funkcionira cijeli državni aparat, sve institucije. A teme iz pravosuđa su mi ipak osobito intrigantne i sad su mi već godinama najveći profesionalni izazov. Nekad je teško neko izvještavanje o višesatnoj sudskoj raspravi približiti gledatelju na zanimljiv i jasan način, ali zato su teme o političkoj korupciji one koje malo koga ostavljaju ravnodušnim. To što rade neki pojedinci koji zloupotrebljavaju svoju moć, a često se čini da to rade bez straha da će biti otkriveni, pa se još i udruže sa sebi sličnima - to je dio naše stvarnosti na kojem treba biti poseban fokus i zanimanje nas novinara. Ali, ne samo na njima, nego i na institucijama koje treba više jačati, znamo koliko građani imaju malo povjerenja kad je o pravosuđu riječ i njihovom obračunavanju s korupcijom.
Svoj dio promo spota snimala si ispred DORH-a, kako se osjećaš kad priče koje si tamo pratila svoj epilog nekad dobiju i godinama kasnije?
Neke još uvijek nisu dobile svoj epilog, a pratim ih godinama.
Vladajući nikako da riješe taj problem dugih sudskih postupaka i donesu učinkovite alate, zato godinama gledamo jedan te isti scenarij, samo s drugim akterima. Pratimo velike afere, izvještavamo o uhićenjima najutjecajnijih ljudi osumnjičenih za korupciju, njihovim odvođenjima u istražni zatvor, a onda se nakon toga priča razvodni. Institucije nam s takvim uhićenjima žele poručiti da se one znaju obračunati s korupcijom. Ali, onda uslijedi dugi sudski proces koji se zbog niza proceduralnih pravila razvlači godinama pa do nekog epiloga prođu godine, nekad i desetljeća. Za državu je poražavajuće kad nakon 10 godina postupka rezultat bude oslobađajuća presuda. I nitko nikad ne odgovara za takve katastrofalne greške, osim što se prelome preko leđa građana i samih okrivljenika. A za osuđujuće presude nakon proteka godina javnost i izgubi interes, pravda izgubi smisao i naravno da se gubi povjerenje u sustav. Zbog toga mi je važno neumorno postavljati sva potrebna pitanja i uporno ih ponavljati onima koji donose odluke na naš račun.
Koji teren ti je bio najstresniji, a koji pamtiš po najboljem?
Toliko se nakupilo mojih terena u više od dvadeset godina da mi je teško izdvojiti određene.
Najizazovniji su možda oni u kojima si sudionik neke krize ili prirodne nepogode u kojima su ugroženi ljudski životi dok se bore s poplavama, požarima, s posljedicama potresa. U takvim trenucima novinar se mora znati nositi s vlastitim emocijama i biti usmjeren na svoj zadatak - obuhvatiti svaki segment problema i prenijeti vijest gledatelju. Sjećam se izbjegličke krize i patnje tog mora ljudi koji su prolazili Hrvatskom, tolikih obitelji s malom djecom, pratila sam ih od ulaska u državu do izlaska. Stajali smo uz njih na slovenskoj granici, osjetila sam tad i što je suzavac. Najupečatljivija je ljudska solidarnost u takvim krizama. Sjećam se ljudi na hrvatsko - slovenskoj granici kod Zaprešića. Kad su pristizali migranti prvo su bili malo bojažljivi prema strancima koji prolaze kraj njihovih kuća, ali su brzo uočili da im treba pomoći. Brzo su se i organizirali i donosili im hranu, odjeću. Meni je prišla jedna mještanka i rekla: čula sam vas sad u javljanju na televiziji kad ste rekli da izbjeglicama trebaju čarape, odmah sam zgrabila čarape od supruga i djece i donijela sam ih. To su trenuci koji se pamte, kao i oni kada nekome pomogneš jer je glas o njima stigao do mnogih, pa je onda netko i reagirao, intervenirao, riješio problem.
Kako se ti profesionalno nosiš sa stresnim situacijama, koji su ti najveći izazovi?
Svaki dan u ovom poslu je izazov, nikad ne znaš koja te nova zanimljivost čeka, kamo će te taj dan odvesti i što ćeš doživjeti, koje ljude ćeš taj dan upoznati. Naravno, često treba brzo reagirati, ako se dogodi neka akcija USKOK-a, uhićenje nekog političara ili više njih, najvažnije je biti na pravom mjestu na vrijeme i dobiti provjerenu, točnu i pravodobnu informaciju.
Tu su i izvanredni događaji poput potresa. Kad se dogodio Petrinjski, bila sam na terenu u Čučerju, snimali smo ljude koji su se već nosili s posljedicama zagrebačkog potresa. U tom trenutku ne razmišljaš kako si ti sam doživio potres, doživjeli smo ga svi, ali prioritet reporteru je pratiti situaciju i o njoj izvještavati. U takvim situacijama važno je i iskustvo, treba brzo reagirati i doći do svih potrebnih informacija. U takvim situacijama najviše dolazi do izražaja činjenica da je TV novinarstvo zapravo timski rad, a to i najviše volim u ovom poslu, kad udružimo snage i damo od sebe najbolje.
Koji trenutak karijere ćete posebno pamtiti? Koje priče bi izdvojila kao ključne?
To su sve one priče u kojima do izražaja dolazi važnost medija, njihova uloga u razotkrivanju nerada institucija ili krivih poteza zbog kojih ispaštaju građani. Nema ljepšeg priznanja nego kad reagiraju nakon što je neka tema dospjela u javnost, iako su trebali reagirati i prije toga.
Teško je izdvojiti neke teme, ali kad govorimo o pravosuđu, onda su tu ključne velike afere koje najviše i pratim. Sad je aktualan slučaj Ina, ali jedna od takvih priča je i slom Agrokora. Pratila sam kazneni postupak protiv Ivice Todorića i njegovih menadžera zbog čega sam izvještavala i iz Londona, ali i sva događanja s izvanrednom upravom Agrokora i postupkom nagodbe. E sad, vraćamo se na tu boljku sustava, prošlo je već pet godina, epilog se ne nazire.