Koje priče je motiviraju i tko joj je najveća podrška, otkrila je dugogodišnja reporterka Dnevnika Nove TV Sanja Vištica.
Brojne su dobre priče koje je vrijedno ispričati, a upravo o njima riječ je u rubrici Nove TV koja se emitira još od 2010. godine. Sjećaš li se svoje prve priče koju si snimila za "Bolju Hrvatsku"?
Toliko dugo radim rubriku ''Bolja Hrvatska'' da se, posve iskreno, ne mogu sjetiti baš prve. Ali pamtim mnoge priče. Dapače, nastavila sam pratiti većinu tih ljudi i ono što oni rade. Što bi se reklo - "držim ih na oku". Neki od njih su mi postali i dragi prijatelji.
Kroz godine rada bavila si se raznim temama. Koja je priča na tebe ostavila poseban trag?
To me često pitaju i nekako mi je teško sad izdvojiti baš onu jednu. Poplave, požari, ljudi koji su izgubili svoje domove, ljudske tragedije, svega sam se nagledala na terenima i normalno je da sve to, u konačnici, ostavi trag na tebi. Kad usporedim sebe na početku karijere i sad, dosta sam očvrsnula. Jednostavno moraš!
Imaš li neku anegdotu sa snimanja koja je možda ostavila trag na nekom od priloga, da si je uključila u montaži?
Napamet mi pada jedna priča iz 2018. Kako volim avijaciju, dogovorila sam se s urednikom da odem u Varaždin napraviti priču o aeromitingu. To je bilo baš za moj gušt. No, nitko nije znao da ću ja zapravo sjesti u avion i letjeti s akrobatskim pilotom Branimirom Ambrekovićem. Doduše, rekla sam samo dnevnom uredniku.
Uglavnom, preživjela sam akrobacije. Jedva! Uglavnom, sve to sam stavila u prilog, uključujući dio gdje vrištim kao da nema sutra. Montažer je to smontirao tako da se vidi avion izvana i samo čuje moje vrištanje (hahah). Nakon tog priloga dobila sam hrpu poruka s pitanjem "jesi li ti normalna?!"
Ali, najbolja je bila poruka moje majke. Neću je prepričati jer nije za javnost, samo ću reći - dalmatinska mater. E, to je bilo snimanje za pamćenje.
Kakve priče tebe najviše motiviraju i inspiriraju u poslu koji radiš?
Najviše pratim zdravstvo i školstvo, u tim sektorima nikad nije dosadno, uvijek ima priča za ispričati. Najviše me se dojmi kad vidim ljude koji baš uživaju u onom što rade - bilo da je riječ o učiteljima ili liječnicima. Znam nekada doći sa snimanja doslovno "zaražena" entuzijazmom tih pojedinaca. Izuzetno sam sretna kad vidim da je netko iz naše Bolje Hrvatske uspio.
Puno njih smo snimali kao klince s idejom, a sada su uspješni poduzetnici, zapošljavaju, guraju granice iz dana u dan. To je ono što motivira. Evo, nedavno sam radila priču o slijepom samuraju iz Karlovca, gospodinu Mirsadu. Čovjek je slijep i majstor nekoliko borilačkih vještina. Pleše, svira nekoliko instrumenata, volontira. Kakva volja! Pa koga bi to ostavilo ravnodušnim?
Poučeni svim ovim pozitivnim primjerima o kojima su objavljene reportaže, kako Vi vidite bolje hrvatsko društvo za 10 godina?
Bolje društvo vidim kao društvo u kojem se čuje glas mladih, u kojem se na skali napredovanja vrednuju isključivo znanje i vještine. Pa koliko znaš i umiješ, toliko ćeš i dogurati. Da budemo društvo koje uvijek stremi boljem, koje će podržati ljude s idejom, bez onoga da se odmah sve po defaultu popljuje.
To je ono što bih ja htjela, a hoćemo li imati za deset godina, to je drugi par cipela. Uostalom, tu i Bolja Hrvatska ima važnu ulogu - da mijenja percepciju, malo po malo. Nije sve tako crno.
Počela si se baviti novinarstvom još u srednjoj školi i imala si svoju radijsku emisiju?
To su jako lijepe uspomene. Radilo se o srednjoškolskoj radijskoj emisiji na Radio Pločama. Zvala se Hokus Pokus. Uređivali i vodili smo je moj školski kolega i dragi prijatelj Marin i ja. Stalno smo se vrzmali po Pločama s diktafonom.
Toliko smo se trudili oko toga, smišljali što i kako. To su baš dani kojih se rado sjećam. Marin se otisnuo u druge vode, a ja sam nastavila putem novinarstva. I dan danas znam nakon priloga ili javljanja uživo dobiti poruku tadašnjeg direktora radija i mentora Mime Barbira.
Uvijek mi kaže svoje mišljenje, evo i za novi studio mi je javio kako mu se sviđa. To mi puno znači jer njega zbilja jako cijenim u profesionalnom i ljudskom smislu.
Nedostaje li Vam grad Ploče u kojem ste odrasli? Koliko često stignete tamo otići?
Jako mi nedostaje. Što sam starija, sve više. Kad god mogu, idem dolje. Tamo je moja oaza mira. Moja obitelj, školski prijatelji. Kad dođem, tradicionalno otac napravi crni rižoto, majka me dočeka s raštikom koju obožavam. Jedem najbolje ikad jer ipak je to, kako se kod nas kaže, materina spiza.
Najviše volim otići na gradsku plažu ili na naše ušće Neretve, preslušati albume Nightwisha uz koje sam odrasla. To mi je neka navika iz tinejdžerskih dana koju sam zadržala. Tako punim baterije ili sa svojom kumom Anom. Znamo se zaputiti na Baćinska jezera, pjevati i smijati se do suza. To su sve moje Ploče. Puno smijeha, kužinanja i dragih ljudi.
Tko najviše prati vaš rad i kako komentiraju?
Roditelji i sestra, apsolutno. Roditelji me nazovu nakon gotovo svakog Dnevnika i sve prokomentiraju. Dnevnik u globalu, ne samo moje teme. Sestra zna poslati poruku. Znaju pohvaliti, ali i sugerirati što bi moglo bolje. Oni su baš iskreni, sve kažu u glavu. I to volim kod njih.
Znamo mi ući i u rasprave oko raznih tema. Nekad u isti glas. Netko sa strane bi rekao da se svađamo, ali mi smo samo jako glasni. Svi imaju nešto za reći. U konačnici, oni su ti koji su sa mnom proživljavali prve priloge, prava javljanja uživo i da nije njih i njihove podrške, bilo bi mi daleko teže.