''U svim našim zbiljama svjedoci su najnepoželjnija pojava na svijetu, prvo zato što se sjećaju, i drugo zato što njihovo sjećanje, u kontinuitetu može dovesti današnje vlasti u pitanje, u kontinuitetu; njihov politički i moralni kredibilitet i legitimitet. Objavljivanje rata 'izdajnicima' je u stvari objavljivanje rata svjedocima. Ne može se pobijediti dok se ne istrijebi, kako se već zna i umije, svako sjećanje na nas bolje, na nas ljude'', zapisala je u kolumni 'Putovanje Reihl- Kira' prije nekoliko godina Borka Pavićević, direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju (CKZD), koji je sudjelovao u produkciji izložbe 'Tko je tebi Reihl-Kir?'
Borka, borkinja za ljudska prava, dramaturginja, disidentica i spisateljica, bila bi i danas jedna od izvrsnih sugovornica o Kirovu naslijeđu, no već su prošle točno četiri godine od njezine smrti, a od Kirove likvidacije više od tri desetljeća. Iako njih više nema, njihova dosljednost je besmrtna i onome tko želi, može služiti kao primjer i inspiracija. Ima li (nas) takvih?
Biti na strani mira riječju i djelom
Reihl-Kira tko se sjeća još? U ratnom ozračju koje je prethodilo krvavim sukobima jedan je čovjek bez oružja tražio mir.
Josip Reihl-Kir je na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a u nastojanju da spriječi otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka ne bi li ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja.
''Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti'', poručio je u lipnju na sjednici osječke Gradske skupštine Josip Reihl-Kir. Bio je svjestan već tada da zbog zagovaranja mira i njegov život visi o niti, upozoravao je na to i svoje nadređene i tražio da bude premješten u Zagreb. Samo koji tjedan kasnije Kira nije bilo, a ni mira uskoro neće biti.
Umjesto u Zagreb, Kir je 1. srpnja krenuo u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima u selu. Na povratku, na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji prema Osijeku Josip Reihl-Kir je ubijen. Uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.
Okrivljenik za zločin – pričuvni pripadnik MUP-a Antun Gudelj, nakon što je u odsutnosti osuđen te primjenom Zakona o općem oprostu aboliran, pravomoćno je u svibnju 2009. godine, nakon ponovljenog suđenja, osuđen na 20 godina zatvora. I to nakon političko-pravosudne sapunice, obilježene nizom bizarnosti u doba vlada različitih stranačkih provenijencija i zahvaljujući gotovo u potpunosti samo iznimnoj i dugotrajnoj upornosti Josipove supruge Jadranke Reihl-Kir.
Od početka se sumnjalo da Kirovo djelovanje nije odgovaralo gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti. Sumnja je živa i nakon više od tri desetljeća s obzirom na to da nalogodavci njegova ubojstva nikada nisu pronađeni i pravomoćno osuđeni. Navodi da se radi o naručenom ubojstvu s političkom pozadinom nikada nisu istraženi. Počinitelj je osuđen, nalogodavatelji i organizator formalno nisu poznati.
Mirotvorac na nišanu, golub među jastrebovima
Tko je tebi Reihl-Kir pitanje je to koje je trajno aktualno, no koliko uopće poznajemo lik i djelo tog mirotvorca na nišanu, goluba među jastrebovima, sjećamo li ga se, ako ga se sjećamo, tek potiho umjesto kao krika slobode, ima li danas mjesta za ljude poput njega i koliko uopće razumijemo što znači mir?
Neka su to od pitanja o kojima su svoja razmišljanja za DNEVNIK.hr podijelili mirovni aktivisti - Katarina Kruhonja, jedna od osnivačica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, te sociolog, filozof i politolog Srđan Dvornik, oboje prvoborci Antiratne kampanje i mirotvornog pokreta u Hrvatskoj.
Nenasilje, tolerancija, poštivanje ljudskog života i dostojanstva, pravednost – ključne su i univerzalne vrijednosti koje je zagovarala AntiRatna kampanja (ARK) nastala u Hrvatskoj u ljeto 1991., tri dana nakon Kirova ubojstva, i kako se pokazalo - desetljećima ispred svoga vremena. Doprinos ARK-a još uvijek čeka svoju potpunu valorizaciju iako predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta, a više od tri dekade kasnije i posla je, čini se, više nego ikada.
Tko je nama kao društvu Josip Reihl-Kir i držimo li zapravo i dalje tog mirotvorca na nišanu?
Dvornik: Bitno je ovo ''nama'', dakle odnos društva prema čovjeku-osobi koju većina nas nikad nije upoznala, nego nam on nešto simbolizira. A to nešto je naizgled banalno: čovjek koji hoće savjesno raditi svoj posao. Posao koji je važan jer se ne tiče samo nekog uskog interesa, nego sigurnosti društva na njegovom području. I još važniji jer u tim mjesecima pred zločin njegovog ubojstva sistem sigurnosti počinju presijecati sve dublje pukotine, on se pred njegovim očima raspada.
Ali on se ponašao držeći se ne samo svojeg posla i odgovornosti koja uz to ide, nego i ljudske odgovornosti da štiti druge čak i kad ima sve razloge sumnjati u sistem. Sistem se može nametati i silom, ali sistem u liberalnoj demokraciji, ma koliko ona bila daleko od stvarno uspostavljene, ne može djelovati bez nekog temeljnoj konsenzusa, tj. (uglavnom prešutnog) pristanka društva da živi pod takvim poretkom.
I upravo se taj pristanak, koji se jedva začinjao formalnim prelaskom na demokraciju, počelo razarati.
Glavna okosnica tog razaranja bilo je etničko nepovjerenje koje je prelazilo u sukob. Danas je općeprihvaćeno stajalište da Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli Hrvatsku i da su im u oružanoj pobuni značajno pomagale jugoslavenska (''narodna'') armija i srbijanske tajne službe. Potiskuje se da tadašnje vodeće političke snage u Hrvatskoj, vodstvo Tuđmanovog HDZ-a, također nisu htjele Srbe kao dio hrvatskog političkog korpusa, pa je u tom kontekstu čak i otvoreno nasilje bilo prihvatljiv rizik.
Reihl-Kir je to vidio, kako se kaže, ''na terenu'', na kojem ''remetilački faktor'' nije bila samo jedna strana. Primjerice, kada su mu blizu Borova Sela pred očima visoki funkcionari hrvatskih institucija demonstrirali kako bi oni s tamošnjim Srbima. Vidio je kako nasilje rađa nasilje, a pogotovu kako svako nasilje dobro dođe nasilnim akterima kao opravdanje.
Pred mojim je očima Josip Reihl-Kir kao simbol koji nisam vidio: šef policije koji prema nasilnim pobunjenicima ide nenaoružan, sam, nezaštićen, kako bi iskoristio i zadnju trunku mogućnosti da im pokaže kako je nenasilno rješenje ipak moguće, kako hrvatska policija može jamčiti sigurnost svim građanima i građankama Hrvatske. To što nije uspio dokazalo je da sukob i nasilje nikada nisu samo jednostrani. Nisu ga ubili nasilni pobunjenici nego režim koji je od njega formalno tražio da ga predstavlja.
Kruhonja: Josip Reihl-Kir je svoju ljudsku i profesionalnu dužnost vidio u tome da spriječi krvoproliće između običnih ljudi i to je perspektiva iz koje treba razumijevati njegovo mirotvorno djelovanje i kao čovjeka i kao načelnika policije. Ono ne može biti, niti bi bilo, slabljenje pozicije Hrvatske u sukobu i u ratu koji se rasplamsavao.
Sprječavati eskalaciju nasilja čuvanjem odnosa suprotstavljenih strana, uklanjanjem barijera komunikaciji, dijalogom, pregovorima… To je mirotvorni fundament, da tako kažem, koji nije moguće osporiti niti tada niti danas u mirnodopsko vrijeme. A osporavalo se do toga da se i njegovo ubojstvo htjelo zataškati, a partikularne interese lokalnih ratnih vođa u nastajanju prikazati kao nacionalni interes. Tu mislim da leži razlog i današnjem prešućivanju.
Na nišanu nije, zapravo, Reihl-Kir nego težnja za istinom i njezinim razumijevanjem. Kao i samo mirotvorstvo iako je ono jedno od najviših vrednota ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava Republike Hrvatske - članak 3. Ustava RH.
Ima li danas mjesta za ljude poput njega ili ih se smatra smiješnim figurama i zašto?
Dvornik: Mirotvorac je na nišanu jer prokazuje da nije sadašnja hrvatska politička struktura nastala iz nužne obrane u nametnutom ratu, nego iz namjerno vođene politike u kojoj je rat bio neophodan sastavni dio. Nije se HDZ našao u situaciji da se samo brani zatečen agresijom, nego je i sam ukalkulirao rat kao dio strategije stvaranja neovisne države. Tuđman, Šušak, Vekić i kompanija su odabrali rat kao brz i djelotvoran put do neovisnosti bez obzira na žrtve.
Samim time što je svoj posao radio po logici da prvenstvo ima sigurnost i zaštita ljudskih života Reihl-Kir je i neizravno i ne htijući demonstrirao da je Tuđmanova 'državna politika' nešto drugo, tome suprotno. Zbog toga je sigurno da sve, od Glavaševe opstrukcije, preko političkih aktivnosti koje su forsirale etničku napetost i konflikt, pa do samog, po svemu sudeći organiziranog ubojstva, ne pada samo na teret neposrednog počinioca, niti samo njegovih neposrednih nalogodavaca (koji, logično, nikada nisu ni traženi, ni nađeni, niti im se sudilo), nego je legitiman dio politike borbe za neovisnost bez obzira na posljedice.
Zašto se uporno odričemo, ili ga prešućujemo, nasljedstva mirotvorstva (Reihl-Kir i mirna reintegracija, možda je reintegracija u nešto boljem položaju) - zašto se o tome (više) ne uči u školskim udžbenicima i ne spominje kao važan primjer u društveno-političkom govoru i životu, osim deklarativno i ponekad prigodno?
Dvornik: I mrtvi Reihl-Kir je živa optužnica koja govori o prljavoj cijeni ovoga što se do danas na najvišem državnom nivou slavi kao veličanstvena pobjeda. Hrvatska se oslobodila od oružanog agresora, ali nije sebi položila račune o tome u čemu se sve sastojao sukob. Je li se oslobodila samo odbacivanjem agresije, ili se 'oslobodila' i znatnog dijela svojeg stanovništva, samo jer se ne piše kao ''Hrvatice i Hrvati''. A do danas nema dokaza da ih je većina nasilno osporavala Republiku Hrvatsku niti podržavala agresiju.
Kruhonja: Imam povjerenja da će materijale pripremiti mladi povjesničari koji cijene mirotvornu društvenu i političku dimenziju, kako je to bilo i u slučaju mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Ohrabrujuće je i da je upravo iz te perspektive Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko – baranjske pokrenula inicijativu da se Reihl-Kiru, postavi spomen-bista pred zgradom Policijske uprave Osječko-baranjske. Nadležno Ministarstvo, sadašnji načelnik policijske uprave kao i osječki gradonačelnik načelno podržavaju inicijativu. Načelno, ali… vraćajući na ''redovne'' procedure, predlažući druge lokacije, uvodeći u proces pitanje vjerodostojnosti inicijatora…
Hrabrost, kritičko razmišljanje, povjerenje, nada, kako biti čovjek ... Koja je njegova najvažnija poruka, ostavština i zalog za budućnost? Ako je ne čujemo, radimo li išta na tome da ''očistimo uši''?
Dvornik: Policajac 'na terenu' vidio je kako se nasilje stvara iz straha, a ne iz agresije, i vidio je strašne potencijalne štete ako se i sa strane oficijelne Hrvatske unaprijed uzme da su Srbi nepouzdani, nepoželjni i već od početka neprijateljski. Poruka je jednostavna: mora se polaziti od pretpostavke da su ljudi partneri u suživotu. Na nasilje eventualno imaš pravo tek ako drugi otvoreno pokažu neprijateljstvo i pribjegnu nasilju.
Kruhonja: Iako osporavan i prešućivan, Josip Reil-Kir je postao simbolom mirotvorca odnosno mirotvorstva. To je, po mom mišljenju, njegova najvažnija ostavština i zalog za budućnost. Njegov primjer daje jasnu poruku i poduku da mirotvorstvo nije 'mir, mir –nitko nije kriv'', da mirotvorno djelovanje nije izbjegavanje problema nego suočavanje s njim - dakle zahtjeva jasnoću i hrabrost.
Josip Reihl-Kir je znao da se suprotstavlja uvlačenju lokalnih ljudi, o čijoj je sigurnosti i mirnom životu imao dužnost brinuti se, u nasilni sukob. Bio je svjestan, pa stoga i spreman izložiti svoj život da bi spriječio spiralu besmislenog razornog nasilja.
O čemu (ne) govorimo kada govorimo o miru, koji je zapravo puno širi pojam od odsustva rata?
Dvornik: To neprijateljstvo, zbog kojega uvijek i zazivamo mir, nije iskonsko, njega se stvara određenom politikom. To je najsuhoparnije rečeno, politika identiteta i isključivanja. Reihl-Kir je i živio i ubijen u grotlu jedne takve pomahnitale politike.
Kao što je on vidio da u svakom selu u kojem je počeo vriti takav sukob postoji raskrsnica na kojoj možeš prihvatiti svaki povod za nasilan odgovor, ali možeš i raširiti ruke, pokazati da nemaš oružja i da hoćeš razgovarati radi mirnog dogovora, tako treba voditi politiku svaki dan. Ne radi izbjegavanja neslaganja i sukoba – njih u slobodnom društvu ne može ne biti – nego radi stalnog nalaženja načina da se nađe kompromise i da se i s razlikama živi bez uzajamnog životnog ugrožavanja.
Josip Reihl-Kir je, znajući što mu prijeti, i s koje strane, riskirao sve da zaustavi srljanje u rat i zadrži društvenost koja omogućuje kompromis. Odbijanje, ili još više nevoljkost da se sagleda vrijednost njegovog primjera i uvaži njegovu poruku mnogo govori o današnjoj državi, politici i društvu. I to jako loše.
Kruhonja: Prvo je važno da građani, mlade generacije i političari razumiju i prihvate stav da mir nije samo odsustvo rata. I da mir treba stalno graditi. Mirotvorstvo je jednostavna računica, govorio je Adam Curle, profesor emeritus prve mirovne katedre u svijetu sa Sveučilišta u Bradfordu. Mirotvorstvo je unapređivanje odnosa na osobnoj, gospodarskoj, političkoj i kulturnoj razini. A počinje pitanjem: Što ja mogu učiniti za mir, danas, na osobnoj, profesionalnoj i političkoj razini?
''If I have weaknesses, don't let them blind me''
U znak sjećanja na Josipa Reihl-Kira na napuštenom osječkom zidu 2016. je naslikan mural ''Rhythm of the saints / If I have weaknesses, don't let them blind me'' nazvan po pjesmi Paula Simona čiju je ploču Josip Reihl-Kir posljednju kupio.
Autor murala je Lunar, renomirani hrvatski umjetnik, a mjural je nastao na poziv Centra za mirovne studije (CMS) u suradnji s obitelji Reihl-Kir, a s ciljem trajnog i svakodnevnog sjećanja na tri ključne vrijednosti koje je Josip Reihl-Kir objedinio – mirotvorstvo, suradnju i nenasilje.
Mural predstavlja stablo koje se probija kroz katove teško oštećene zgrade i označava osobu koja se poštenim radom i iskrenim nastojanjem probija kroz prepreke. Nalazi se na napuštenoj zgradi koja je nekad bila Poljoprivredni fakultet, a ujedno je i mjesto s kojeg je Reihl-Kir zadnji put otišao iz Osijeka živ. Dodatno, u ratno vrijeme, to je bila crta razgraničenja.