Ljudi koji žele socijalizirati naše pse javljaju nam se iz najrazličitijih pobuda. Ima tu roditelja čija djeca žele psa pa ga uzmu na godinu dana da vide je li to uopće za njih i pritom čine dobro djelo, ima umirovljenika koji su cijeli život imali psa, a ne mogu si ga priuštiti, sve do ljudi koji iz čiste potrebe da učine nešto dobro preuzimaju ulogu socijalizatora i o psu se brinu godinu dana, kaže nam dr. sc. Marijan Alfonso Sesar, ravnatelj Centra za rehabilitaciju Silver. S njim smo razgovarali nakon prošlotjednog pozitivnog raspleta priče, kada je socijalizatoricu tog centra i psa Prima osoblje jedne zagrebačke slastičarnice izbacilo iz svojih prostorija.
Nezgodna situacija ipak je dobila lijep i hvalevrijedan kraj jer je socijalizatoricu i Prima već sljedećeg dana u istoj slastičarnici dočekalo cvijeće s isprikom i obećanjem da će poraditi na edukaciji osoblja.
"Mi i naši socijalizatori s ovakvim i sličnim situacijama često se susrećemo i to je za nas vrlo ograničavajući faktor. Ova situacija ipak je lijepo završila, no ljudi često inzistiraju na tome da pas nema pristup institucijama i drugim javnim objektima jer je u tom trenutku možda nesiguran ili još nedovoljno socijaliziran. Takvim ustanovama Centar potom šalje pismo upozorenja, ali socijalizatori pod dojmom reakcija na koje nailaze znaju i odustati od svega i vrate nam psa", kaže Sesar te dodaje da u Hrvatskoj socijalizacija pasa nije kao takva sveopće društveno prihvaćena.
"U Hrvatskoj nemamo sustav poput onog u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj, gdje se takvo kršenje prava konkretno penalizira. No novi zakon o psima pomagačima prošao je u Saboru prvo čitanje i podržali su ga svi prisutni zastupnici. Taj će zakon, za koji se nadamo da će na snazi biti do ljeta i u čijoj smo izradi sudjelovali, vrlo jasno riješiti ovakve situacije i moći će se kazniti gospodarski objekti i druge pravne osobe koje onemoguće ulazak osobi sa psom pomagačem", kaže dr. sc. Sesar.
Nakon socijalizacije u pseću školu
Trenutačno Centar za rehabilitaciju Silver ima oko 80 socijalizatora. Sve troškove tijekom procesa socijalizacije, od hrane, lijekova, veterinara, igračaka i opreme, snosi Centar. Njihova specifičnost, naglašava Sesar, jest što educiraju pse za različite namjene i zadatke. Svaki od pasa s kojima rade mora proći socijalizaciju, koja počinje s njegova dva mjeseca i traje do 14., 16. ili 18. mjeseca života, ovisno o psihičkoj spremnosti psa.
"Tijekom socijalizacije pas je u udomiteljskoj obitelji, koja ga upoznaje sa svim situacijama i aktivnostima u kojima će se jednog dana, kada prođe edukaciju i postane recimo pas vodič, svakodnevno susretati sa svojim korisnikom. Nakon socijalizacije psi idu u program školovanja, koji traje od tri do šest mjeseci i u kojemu se obučavaju za specifične zadatke.
Već na početku školovanja definiramo njegovu sudbinu, odnosno za što će se dalje specijalizirati, a 'radni vijek' im je najmanje 7 godina", pojašnjava dr. sc. Sesar.
"Cijelu godinu pripremamo ih za rastanak"
Zanima nas koliko je emotivno kada se, nakon godinu dana provedenih na socijalizaciji u udomiteljskoj obitelji, od svojih dotadašnjih vlasnika psi moraju odvojiti.
"Mi ljude tijekom cijelog tog procesa pripremamo na to da će se u nekom trenutku pas i socijalizator rastati, a kada dođe taj trenutak, kako će se s time nositi, to ovisi od čovjeka do čovjeka...
Ponekad ljudi rastanak jako teško prihvate, ali to su na kraju lijepe situacije jer se dotadašnji socijalizator upoznaje s korisnikom, odnosno s osobom kojoj će taj pas biti na usluzi i tu vam nastaju i razvijaju se cjeloživotna prijateljstva.
Ima primjera gdje se pas, nakon umirovljenja, poslije više godina vraća osobi koja ga je još kao štene socijalizirala. To su jako lijepe priče koje je teško dočarati i opisati... trebate ih doživjeti", zaključuje dr. sc. Sesar.