Vijugavom magistralom vozi se bez obzira na vremenske uvjete. I po kiši i po snijegu, ponekad i mećavi. Bila bi to nešto ozbiljnija matematika, kaže Davor Vukelić, da zbroji sve kilometre koje je na relaciji Selce – Brinje prošao u posljednje četiri godine, otkrila je reporterka Provjerenog Maja Medaković.
No posao koji radi miljama daleko je od posla trgovačkog putnika. To najbolje znaju oni, njegova djeca. I dok njihovi vršnjaci nakon škole odlaze kući, oni dolaze tu, u poludnevni boravak Centra za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce. Tu su djeca kojima je potrebna podrška sustava iz kojekakvih razloga.
Zovu ga nastavnikom, ali nikakve veze sa školom Davor nema. Odgajatelj je u sustavu socijalne skrbi, a za djecu i njihove obitelji, kaže, na raspolaganju je za sve što im treba. Odmah nakon škole prije svega za opuštanje i igru.
I dok se smijehu i kartaškim nadmudrivanjima u Brinju ne nazire kraj, 150 kilometara sjevernije, u Kući sv. Franje u Vugrovcu za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi Jelena Kuzmić dočekuje svoju ekipu.
Da svih 28-ero djece u kući bude zdravo, zbrinuto i prije svega sigurno njihov je glavni posao. Za Jelenu je to prije svega poziv, nešto što s puno ljubavi i još punijeg srca radi, odnosno živi već dvanaestu godinu.
Koliko iskrenih i čvrstih zagrljaja na dan podijeli, ali i dobije - ne broji. To je bonus puno vrjedniji od bilo koje plaće. Nešto što te, kaže, drži u trenucima koji su teški i u poslu odgajatelja u sustavu socijalne skrbi nažalost česti.
Formalno s radnim vremenom, ali zapravo bez njega. Jer Jelena je, kaže, voditeljica Kuće sv. Franje, iako i sama majka dvije djevojčice, njihovoj djeci uvijek dostupna. Daje od sebe najviše što može, najvažnije ljubav i sigurnost, ma koliko je to, iskreno priznaje Jelena, ponekad zna koštati.
"Nije to posao koji možete ostaviti tu i otići i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo", kaže Jelena.
Ali je posao za koji su i ona i Davor puno puta čuli iste komentare. Ponekad i od bliskih i dragih ljudi. Kao učitelj razredne nastave Davor nikada nije mogao ni sanjati da će završiti kao odgajatelj, ali dogodilo se. Posao je, srećom, odabrao njega, kaže, ali iskreno priznaje da zna biti jako teško. Toliko da je pomišljao i odustati, posebno u situacijama kada se na radnike u socijalnoj skrbi gleda kao dežurne krivce.
Ma koliko se dao, ma koliko bio dostupan, ma koliko izlazio iz svih okvira posla za koji si plaćen. Sve što kao odgajatelj čuješ od svoje djece, probleme koje s njima proživljavaš i pokušavaš riješiti… Sve to itekako troši.
A to je ono što se pamti, što njima znači nemjerljivo. Brendi, koja je većinu svoga djetinjstva provela po institucijama. Sada, kao mlada žena od 25 godina u svim tužnim i sretnim situacijama koje život donese, zove nju. Nekada tetu, sada samo Jelenu.
Nada se da će uskoro naći mjesto na kojem može kao laborantica odraditi staž, a potom se i zaposliti. Bez Jelene sve bi, kaže, bilo puno teže jer obilježila joj je djetinjstvo, uvelike odredila život.
Bila joj je krizmana kuma, odlazila na roditeljske sastanke, upisala je na tenis, bila joj pratnja na maturalnoj večeri. I baš zato ni trenutka nije dvojila kada je ove godine svoju Jelenu nominirala za priznanje Zvone. Veliku nagradu koja će se u čast na prerano preminulog odgajatelja iz Karlovca Zvonimira Tonšetića sutra dodijeliti treći put.
Završiti u najužem izboru natjecanja u kojem je ove godine bilo prijavljeno čak 19 kandidata velika je stvar. Tim veća jer nominirati odgajatelje mogu samo djeca, korisnici. Dječaci koji su nominirali Davora sada su srednjoškolci i više ne dolaze u poludnevni boravak, ali to ih nije spriječilo u njihovu naumu da nominiraju Davora. Koliko im je značio pune četiri godine, željeli su da saznaju svi.
Nominacija ga, iskreno priznaje Davor, nije iznenadila jer poznaje on svoje Brinjane. No iznenadilo ga je Antino obrazloženje nominacije. Riječi koje se kad si tinejdžer teško prevale preko usana, jer priznati nekome da ti je bio poput oca ima posebnu težinu. Onu koja odrasle muškarce dovede na rub suza.
Unatoč svemu teškome, unatoč stalnim pitanjima kako možeš i kako ti se da, unatoč stigmi koju kao dežurni krivci nerijetko nose u društvu, Davor i Jelena ljudi su koji daju sebe bez kalkulacije i bez zadrške.
Čine to za djecu kojima je potrebna potpora i pomoć pri učenju. Za obitelji kojima treba asistencija i podrška. Za malene ruke koje traže zagrljaje i sigurnost. Za sve ono što nažalost kod kuće nisu pronašli. U sustavu koji nerijetko kritiziramo, ponekad i preziremo, postoje ljudi poput njih - roditeljske figure, svjetionici u najtežim danima. U čije će ruke sutra otići priznanje Zvone, nama je manje važno, jer dok god postoje ljudi poput njih, kao društvo možemo biti mirni i sretni.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr