Ova je priča postala viralna, dodirnula srca mnogih, a Deana Posavca, čovjeka s parkirnog automata natjerala da danima traga za dječakom koji mu je uljepšao dan. Nakon duge i bezuspješne potrage, njihov se ponovni susret odigrao pred kamerama emisije Provjereno. Ovo je priča koja zaista vraća vjeru u ljude. Dobre ljude.
"Bilo je baš taj dan kišovito vrijeme, to je bilo prije dva tjedna", kazao je Posavec. I ni po čemu, kaže on, taj dan nije bio poseban. Ali je ubrzo, na način koji nikada nije mogao zamisliti, postao dan koji će pamtiti cijeli svoj život.
Kada je došao do automata kako bi platio parking, prišao mu je dječak s ispruženom rukom. "Svakodnevno dolaze prositi i znam kako im je. Taj dječak Rom, visine 120 cm, crn kao Romi onako, u ruci drži nekoliko lipa i kaže 'striček dajte mi nešto'", priča Posavec.
Nedostajala mu je kuna
Nikada ih, kaže, ne odbija. Kad ima - da im koju kunu, ali toga dana na parkirnom je automatu, nakon što je u njega ubacio četiri kune, pisalo 'nedovoljno sredstava'. Nedostajala mu je još kuna da plati svojih sat vremena parkinga.
"Ja njemu velim 'još ćeš ti meni morati posuditi' i on me gleda i stoji dalje, inače kad im to veliš - odu", priča Posavec. Nastavio je kopati po džepovima, ne mareći za dječaka, a onda se dogodila sitnica. Zapravo sasvim prirodan i najnormalniji čin ljudskosti. U vremenima u kojima ljudima ne gledamo u oči nego u profilne fotografije, ova je malena gesta postala nešto vrijedno divljenja.
Zavukao je ruku u džep i dao mu kunu
"Mali još stoji, ruku stavi u džep, gleda u mene i smije se", objašnjava Posavec. Potez koji ga je ostavio u potpunom čudu. "On je ostao tu i dao je meni tu kunu sretniji nego da sam ja njemu dao. Vidjelo mu se u očima, u licu, da je on sretan jer meni sad može pomoći. Moja kćerka je bila iza, gleda i ona isto, ja nju, ona mene, ne možemo vjerovati da je to istina", u nevjerici nastavlja pričati Posavec.
Na kraju je iz svoje torbe Deanova kći izvadila novac, platila parking, a dječaku su dali par preostalih kovanica. "Zahvalio se. Ja njega zagrlim, rekoh 'ja moram tebi hvala reći' i rekoh 'neću te zaboraviti nikada'. Evo i sad teško gutam dok to govorim. Jednostavno zbog te njegove reakcije", dodaje Posavec.
Dječak je otišao dalje, a da se Dean i njegova kći nisu ni snašli. Kući su se vraćali pod dojmom u potpunoj tišini. O svemu što se dogodilo, iste je večeri napisao status na društvenim mrežama. A on je u svega par dana postao viralan.
"Zagrlio sam ga jednom rukom onako preko ramena i na rubu suza i rekao mu ni ne zna što, ali pamtit ću ga cijeli život. I ja i kći koja se rasplakala i cijeli dan svima pričala o tome. Daj Bože da priča cijeli život... On mi je davao svoju jedinu isprošenu kunu, o Bože...", napisao je.
Odlučio ga je potražiti
"Pitam se koliko bi ljudi to učiniti, starih ljudi, ljudi i koji su dobrostojeći - da ima zadnju kunu, bi li ti je dao? Ne vjerujem da od sto bi jedan... mali je to učinio s osmijehom", objašnjava Posavec. I baš zbog toga odlučio ga je potražiti. Iako mu nije znao ni ime, ni odakle je, koliko ima godina.
Danima je čekao pored automata ne bi li ga ponovo susreo, a onda angažirao prijatelje i poznanike. Došao je tako i do Olivera Kalanjoša, Roma koji radi kao pravosudni policajac. "Čak pokušavamo na fakultete upasti i završiti to", kaže Kalanjoš.
Ide u sedmi razred i želi biti taksist
Za to vrijeme, dječak ni ne sluti kako je odjeknula njegova nesebična gesta. "Zovem se Kristijan Oršuš, imam 14 godina, nalazim se u Piškorevcu", kazao je dječak i dodao da ide u sedmi razred, najviše voli informatiku i ima vrlo jasne planove za budućnost.
"Želim biti vozač, voziti taksi jer mi je to lijepo", objašnjava 14-godišnji Kristijan. Sam si svoj gazda, kaže, i lijepo se voziš cijeli dan. No, stvari nisu tako jednostave. Posebno ako odrastaš u Piškorovcu, romskom naselju u srcu Međimurja.
"Imam tri brata i dvije sestre. Braća mu se zovu Dorijan, Kristijan i Mateo, a sestre su Valentina i Severina. Jedna je umrla, zvala se Štefica. Umrla je kad je bila dva mjeseca", dodaje Kristijan. Realnost utoliko tužnija jer Dorijan i Severina već neko vrijeme nisu s njima. Smješteni su u udomiteljsku obitelj. Da budu opet na okupu ono je za čim Kristijan najviše čezne.
Živi u kući s dvije prostorije
S mamom, tatom i mlađim bratom i sestrom živi u kući od svega dvije prostorije. "Imamo veš mašinu za odjeću. Krevet, stolice, televizija i imamo hladnjak", navodi Kristijan. Skromno, ali posluži svrsi. Televizor doduše nekada moraju malo podsjetiti da radi.
Ali jedna se stvar nikako ne propušta i gleda bez treptanja. Ne propuštaju Fazilet i njezine kćeri, seriju Nove TV. "Kad je napeto - onda reklama. Znači kad je najnapeto, onda reklama. Onda se malo ljutimo, malo...", kaže. Jer, zapravo ih prekidaju u učenju, a turski, kažu, uopće nije težak. Uči ga i Kristijanov brat Mateo.
Ovako najčešće provode vrijeme, posebno zimi kada je vani hladno i dani su jako kratki. Kristijan kaže da mu je neugodno, umjesto da samo gleda televiziju, rado bi igrao Playstation, vozio bi se biciklom. A svoj nema. Ponekad posudi od prijatelja i po naselju napravi koji krug. Da ga snimamo samo zato što je pomogao potpunom strancu i dao mu kunu koju je isprosio, Kristijanu nije u potpunosti jasno. Jer njemu se to podrazumijeva.
"Treba biti prema drugima dobar i pošten", kaže Kristijan i dodaje kako su i ljudi dobri prema njemu. Sitnice koje čine život i trenutak na koji je Dean Posavec čekao puna dva tjedna. Susret s dječakom čija ga je gesta ostavila bez teksta.
Susret nakon dva tjedna
Kristijan je sretan i pomalo zbunjen. Javljeno mu je da će ga obitelj koju je ostavio u suzama obući i kupiti mu bicikl. Sve je iz prikrajka promatrao pravosudni policajac Oliver Kalanjoš. Odrastao je u jednom od međimurskih romskih naselja, na vlastitoj koži osjetio i prijezirne poglede i diskriminaciju.
Da bi došao do ovoga gdje je sada, kaže, uvijek i iznova morao je davati 200% od sebe. Ali jedna stvar ne poznaje ni nacionalnost, ni boju kože, ni jezik. "Dobrota. Ono unutarnje što čovjek može imati, pogotovo malo dijete. Da je neiskvareno. Samo dobrota, ništa drugo", navodi Kalanjoš.
Stalo mu je do toga da se za ovakve primjere čuje, da se ne robuje predrasudama. "Nek' malo bolje upoznaju ljude. Nek' malo bolje otvore oči. I da ne gledaju ono što je loše, nego se stave u tu njihovu poziciju, njihovu kožu. Kad si ti u nečijoj koži, onda možeš drugačije razmišljati i gledati. Na svojoj koži kad osjetiš, onda znaš situaciju kakva je", smatra Kalanjoš.
Kakav je suživot s Romima, Dean Posavec jako dobro zna. I sam živi u Pribislavcu, mjestu u kojem je velik broj romskog stanovništa. Problemi su svakodnevni i razumije svoje sugrađane koji zbog toga negoduju. Ali promjene na bolje počinju sitnicama. "Da jedni druge više primjećujemo, zamjećujemo i pomažemo. Bez obzira da li si Rom, s jednom rukom, jesi li u kolicima, jesi li bijeli, žuti...", objašnjava.
Dobrota nema ni rasu, ni nacionalnost, ne poznaje jezike, ne vidi razlike. Dobrota na svijet gleda dječjim očima, pomiče granice, sitnicama mijenja svijet. Toga se kišnog dana pored parkirnog automata u Varaždinu dobrota zvala Kristijan Oršuš.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr