Sjećam se da je riječ partizan kad sam bila mala imala i negativan prizvuk, ali se svejedno izgovarala s poštovanjem. I ponosom kad mi je o partizanima govorila mama. U moru priča s mora - iz Mimica, Omiša i Visa svoje mjesto našle su i one o njima. Na 80. godišnjicu bitke na Sutjesci ne vidim smisla pisati o naoružanju, imenima ofenziva, broju vojnika s obiju strana. Neću pisati o onome što možete naći u tri klika mišem na internetu, nego ću ispričati jednu od tih priča koje su u meni budile strah i divljenje, što se nije promijenilo do danas.
Moja baka Mare, djevojački Mimica, rođena je i odrasla u Mimicama. Kad je fašizam zavladao Europom, a ustaše prodale Dalmaciju Italiji, cijela generacija momaka otamo je otišla u partizane. Na internetu biste mogli pročitati da ih je bilo 24. Otiđite na bilo koji otok, malo mjesto po obali i naći ćete spomen-ploču palim borcima. Na onima koje nisu išarane ili namjerno porazbijane možete vidjeti imena tih jedva punoljetnih muškaraca i žena, među njima i mnoge djece od 16, 17 godina. U nekim mjestima poginulo ih je osam, u nekima 17, ali više od tog broja znači njihov udio u tim malim, slabo naseljenim selima i gradićima. Gotovo su svi otišli, a puno ih se nije vratilo, negdje nijedan, a u Mimice samo jedan - Hrvoje Mimica.
Teško je zamisliti koliko su njihove bitke, od kojih je Sutjeska glavna i najveća, bile teške. Meni se u pamćenje zauvijek urezala jedna slika. Kad god bi netko spomenuo tatina strica Filu iz Vinišća, nije zaboravio napomenuti da je na Sutjesci od hladnoće izgubio prste jedne noge. Pokušavala sam zamisliti kakva je to temperatura od koje ti otpadnu prsti i nije mi polazilo za rukom.
Oni koji su preživjeli po povratku u oslobođene gradove zaboravljali su načas na užase i patnju dočekani uz slavlje stanovništva. U intervjuu koji je kao posljednji partizan iz Druge dalmatinske brigade dao Slobodnoj Dalmaciji Hrvoje Mimica istaknuo je takav ulazak u Split kao onaj kojeg se najradije sjeća iz cijelog rata.
"Kad je Druga dalmatinska ušla u Split, ja sam iša na čelu jedinice, i vidim svoju sestru kako stoji među ljudima na Rivi. I onda mi je najgore bilo kad sam doša u Mimice, a svi plaču, žene, svi. Jer se niko osim mene nije vratio. Iz Mimica smo u partizane išli nas dvadeset četvorica, a jedino sam se ja vratio živ", ispričao je narodni heroj.
To je priča koju mi je uvijek pričala mama - taj povratak, tu ružnu stvarnost rata. Baka joj je rekla da on nakon toga nije mogao ostati u mjestu. U ratu je izgubio brata, sve prijatelje, a i sestru ilegalku u Zagrebu su mu ubili ustaše. Istina je to pune tuge - mala je utjeha što je netko umro kao heroj ako ga više nema.
Koliko god puta ponovljeno, nije izlišno i koliko god puta ponovljeno, nije patetično reći - hvala im svima. A ja moram dodati hvala i mojoj mami što mi je i onda kad to nije bilo najpopularnije, 90-ih godina u Splitu, s ponosom pričala priče na koje je sramota biti bilo što drugo nego ponosan.