Svibanj tek treba početi, no kraj školske godine zapravo nije daleko, kao ni zaključivanje ocjena. Dugo toplo ljeto mnogima je već u glavama i najradije bi preskočili tih još nekoliko tjedana u kojima se, kako se sve češće čini, utapaju u testovima, učenju i brigama hoće li na kraju plutati petica do petice.
Razlozi za depresiju i anksioznost mogu biti raznoliki, no kod djece i mladih uzrok se sve češće krije u previsokim zahtjevima i očekivanjima roditelja koji pretjerano naglašavaju važnost prosjeka i visokih ocjena čime kod djece i mladih potiču i perfekcionizam i strah od neuspjeha, već nekoliko godina upozoravaju psiholozi.
Ocjene su važne, ali ima i važnijih stvari
''Iako je dobro biti savjestan oko svojih obaveza i truditi se ostvariti dobre rezultate, važno je sjetiti se da treba brinuti i o vlastitom mentalnom zdravlju. Dugoročni stres vezan uz školske ocjene može ostaviti posljedice na naše mentalno zdravlje koje se nekad nastavljaju i nakon završetka školske godine i stresnog perioda'', napominju iz udruge Kako si? koja okuplja mlade psihologe i psihologinje pod vodstvom mentorice Nataše Jokić-Begić, profesorice kliničke psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Podsjećaju da je dugoročno mentalno zdravlje važnije od trenutnog uspjeha u pojedinom testu ili pojedine zaključne ocjene: ''Stoga se sjetite u ovom periodu brinuti o svom mentalnom zdravlju i podsjetiti se da je u redu nekada si dati mali predah i odmor - i on nam je potreban kako bismo obnovili svoje kapacitete za daljnji rad''.
Problemi postoje cijelu školsku godinu, no kako se približava njezin krajem rasporedi psihologa i terapeuta koji rade s djecom i mladima postaju još više natrpani, a stručnjaka je ionako premalo, kontinuirano upozorava klinička psihologinja i terapeutkinja Sena Puhovski iz Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD).
Istraživanja daju korisne podatke pa tako podsjeća na ono o subjektivnoj dobrobiti djece u Hrvatskoj koje pokazuje kako je, ako se analizira različita područja subjektivne dobrobiti, zadovoljstvo djece pojedinim aspektima školskog života najniže i pogotovo pada u višim razredima osnovne te u srednjoj školi. Također, 15 do 17 posto učenika i učenica prvih razreda srednjih škola iznosi emocionalne i psihosomatske teškoće pri čemu su najčešći izvor zabrinutosti i stresa upravo akademski zahtjevi.
Istraživanja pokazuju i da je od svih izvora stresa negativna ocjena ili ocjena lošija od očekivane, onaj najčešći koji se javlja kod adolescenata, ističe Puhovski, koja u jednom od svojih tekstova za ZPD upozorava: ''Pokazalo se da postoji povezanost između simptoma opće psihopatologije, depresije i anksioznosti i procjene učenika u kolikoj mjeri smatraju da su roditelji njima zadovoljni u akademskom smislu na uzorku mladića. Kod djevojaka se ta povezanost nije pokazala kod simptoma anksioznosti.''
I dalje je najveći pritisak na djeci i mladima
Nema dvojbe da ni većini odraslih u ovoj priči nije lako, upozorava psihologinja: ''Učitelji su preplavljeni birokratskim i administrativnim zadacima, ciljevima koje moraju postići, rješavanjem problema za koje nemaju potrebne kompetencije, osjećajem krivnje ili odgovornosti za budućnost koju djeci (pogotovo osnovnoškolcima) donose ocjene koje im daju, očekivanjima i pritiskom koji dolaze od roditelja.''
Roditelji su, dodaje također pod pritiskom sustava: ''Već od petog razreda osnovne škole svjesni su kako njihovo dijete mora imati suludo dobre odnosno izvrsne ocjene ako na kraju osnovne škole ''želi imati izbor''. Nerijetko iz škole dobivaju poruku da nisu dobri roditelji ako sa svojom djecom ne uče, ne tjeraju ih na učenje, ne kažnjavaju ako ne uče. Čini im se kao da imaju samo jednu priliku za ''sve ili ništa'' u osiguravanju budućnosti svoje djece, a to je zaista zastrašujuća pomisao.''
No, uvijek valjda podsjetiti da su ipak pod najvećim pritiskom upravo oni koji su u dobi kada imaju najmanje resursa, znanja i vještina da bi se mogli nositi s njim - djeca i mladi, naime: ''Umjesto da pritisak koji osjećamo, a izazvan je očekivanjima, zahtjevima i uputama koje dobivamo mi odrasli, zadržimo u vlastitom krilu i nađemo načina kao se učinkovito nositi s njime, mi ga pretačemo u krilo djece, kažnjavamo ili nagrađujemo za ocjene, ucjenjujemo, prijetimo, zastrašujemo i činimo sve što je u našoj moći da naprave to što od njih očekujemo. Budu dobri u školi. Odnosno, ako razgovarate s djecom i njihovim roditeljima, moći ćete čuti da biti dobri zapravo znači biti odlični, po mogućnosti imati prosjek 5,0. Ne za nas, govorimo sebi i djeci, nego za njih, za njihovo dobro, kako bi imali izbor jednog dana.''
Razgovor je neprocjenjiv. Koja je cijena petice?
''Ono što se ne pitamo, čime se ne bavimo i čega možda nismo svjesni jest koja je cijena te petice? Koju cijenu za tu suradnju plaćaju djeca?'' – pita Puhovski i upozorava:
''Cijenu plaćaju slikom o sebi, samopouzdanjem, samosviješću, nerijetko i duboko narušenim odnosom s roditeljima. Cijenu plaćaju i u zadovoljavanju važnih razvojnih potreba poput one za ostvarivanjem kvalitetnih i bliskih vršnjačkih odnosa i veza te igrom i slobodnim vremenom. Vlastitim integritetom, kontinuiranom tjelesnom pobuđenošću u strahu od sustava, od ocjene, od prozivanja i ispitivanja. Cijenu plaćaju slabije razvijenim kapacitetom za regulaciju emocija i relacionih kompetencija, kroz usvojeno vjerovanje da koliko znam, nažalost prevedeno u koju ocjenu imam, toliko vrijedim.''
Nažalost, mnogi roditelji još uvijek nedovoljno shvaćaju koliko je važno o ovoj temi razgovarati s djecom, upozorava i psihologinja Marija Granić.
Iako su, ne spori, ocjene važne, posebno za one koji imaju ambiciozne fakultetske ciljeve, ne bi ih se trebalo shvaćati preozbiljno: ''Psihijatri upozoravaju roditelje da prestanu djecu forsirati prosjekom 5,0 jer ne samo da potiču strah od škole, već potiču i perfekcionizam, strah od neuspjeha, depresiju i anksioznost. Ocjene ponekad zaista nisu mjerilo znanja, a djeca bi trebala biti svjesna da, unatoč ponekoj slabijoj ocjeni, mogu i dalje ostvariti svoje želje i ciljeve ako budu uporni i marljivi.''