"Sve što budemo oslobođeni davanja državi, dat ćemo u plaće radnika", kazala je predsjednica Udruge poslodavaca Gordana Deranja. Na taj je način za N1 televiziju komentirala poreznu reformu koju je protekli tjedan predstavio ministar financija Zdravko Marić.
Deranja je kazala i da poslodavci od Vlade traže povećanje granica na neoporezna davanja, da radnicima mogu, primjerice, isplatiti topli obrok i smještaj bez oporezivanja te bi i taj dodatak bio povećanje plaće svakom radniku.
Uz poreznu, prošli tjedan predstavljena je i mirovinska reforma. Deranja navodi kako poslodavci od reformi imaju velika očekivanja jer postoji kroničan nedostatak radne snage. "Tko će sutra puniti proračun i tko će isplaćivati mirovine. Ako ne zaustavimo odlazak mladih u inozemstvo, onda mirovinska reforma nema smisla", kazala je.
Razgovor s Deranjom prenosimo u cijelosti.
"Kroničan nedostatak radne snage"
Kao što znamo, porezna reforma uskoro kreće u saborsku proceduru. Biste li mjere nazvali reformom?
Mi već desetljećima ukazujemo na nužnost provođenja suštinskih, dubinskih reformi koje će promjeniti smjer u kojem će društvo ići. Prave reforme ne vidimo, ali činjenica je da jedino ministarstvo financija nudi nekakve pomake, nudi rasterećenje gospodarstva. To smo osjetili na zadnjoj poreznoj reformi. S druge strane, bilo je u ministarstvu gospodarstva govora o smanjenju parafiskalnih nameta za iduću godinu, ne razumijemo zašto to ove godine nije moglo biti obrađeno. Tim više što je premijer najavio da je ovo godina reformi.
Imali smo velika očekivanja jer imamo kroničan nedostatak radne snage. To nije problem samo Hrvatske, to je problem demografije, puno širi problem od nedostatka radne snage, to je problem školskog sustava itd. Mislila sam da će pokretač reformi biti masovni odlazak mladih ljudi sasvojim obiteljima. Tko će sutra puniti proračun i tko će isplaćivati mirovine. Ako ne zaustavimo odlazak mladih u inozemstvo, onda mirovinska reforma nema smisla.
Poslodavce se uvijek proziva da su u nekakvom dosluhu s Vladom, po onome što ste vi rekli, zakoni su daleko od toga da se kroje prema vašim željama. Što je točno u poreznoj reformi propušteno učiniti, gdje vi vidite prostora da se moglo bolje? Podsjećam da ste ministru poslali opširan dokument sa četrdeset prijedloga. Što bi se moglo odmah upotrijebiti u reformi koja kreće od iduće godine?
Da pojasnim. HUP je član GSV-a zajedno sa sindikatima, mi smo partner Vladi i tu smo da zajedno donosimo zakone i propise koji će biti u korist svih građana.S obzirom da taj dijalog ne funkcionira kako mi...
Zbog čega?
Obično se donose zakoni bez rasprave na GSV-u, kasnije se uključuje zainteresirana javnost pa dolazi do šumova u našim reakcijama. Mi smo u početku inzistirali da se ide u jače rasterećenje gospodarstva. Ovo što ide u treći korak, što je napravilo ministarstvo financija, ne vidimo velike uštede, a najavljuje se kao nešto što će poslodavcima omogućiti da povećaju plaće.
Navest ću plastičan primjer, ako se ukinu dva doprinosa, a poveća doprinos za zdravstvo, na masu plaća od 830 tisuća kuna, ušteda je pet tisuća kuna. Kome ćete od sto radnika dati povećanje od pet tisuća? To se najavljuje kao rasterećenje gospodarstvu i mogućnost za povećanje plaća. Zato ukazujemo na problem nedostatka radne snage i da je nužno nešto napraviti da plaće rastu. Mi imamo elementarnu nepogodu, imamo požar. Ovo što ministarstvo predlaže je kantica s kojom ćemo ići na taj požar, na način da smo svjesni činjenice da ministar razmišlja o budžetu i da ima puno obaveza, zahtjeva i puno toga za servisirati.
Nama je potpuno jasno da ministarstvo financija ne može spasiti gospodarstvo i rasteretiti onoliko koliko hoćemo, a da drugi ne čine ništa i ne reasterećuju niti perovode reforme da bi se trošak države smanjio i da bi se imala od kuda smanjiti ta davanja. Mi smo svjesni da neće proći svi ti prijedlozi, ali ono na čemu inzistiramo su neporezna davanja jer ona ni sada ne opterećuju budžet.
Država limitira visine do kuda mi možemo isplatiti jubilarne nagrade, regrese da su neoporezivi. Mi tražimo da se granice podignu, da možemo radnicima isplatiti topli obrok, smještaj. To država ne gubi u budžetu, to je naš trošak. Svaki radnik marenda i to troši od svoje plaće, ako mu dam 400 kuna na topli obrok, država će uzeti 150 kuna, znači neće dobiti 400 kuna. Pa pustimo mu tih 400 kuna, država neće u budžetu izgubiti kuna, a on neće potrošiti 400 kuna na hranu. To je na neki način povećanje plaće.
"Nema reformi"
Možemo li govoriti da novca ima, ali da je krivo raspoređen. Da bi se tu dalo pametnije upravljati državnim prihodima?
Već godinama slušamo i znamo da je budžet zadan, skoro 90 posto. Međutim, nema reforme zdravstva, mirovinskog, javne uprave, nema smanjivanja javne uprave. Nema suštinske reforme onoga što država troši na sebe da bi se rasteretilo gospodarstvo i to godinama ukazujemo i mislim da je došlo vrijeme, ako hoćemo zadržati stanovništvo. Nismo atraktivna zemlja da privučemo druge da dođu raditi kod nas. Prema tome pitanje je gdje će Hrvatska sutra biti, ako se nastavimo ne mijenjati.
Možete mjerama napraviti prostor, ali ne možete poslodavce natjerati da se to vidi na plaćama... Pa ta mantra da će sve riješiti poslodavci povećanjem plaća je iluzorna. Činjenica je da plaće rastu. Vidjeli smo kad se oslobodio turizam, kad je ukinuta visoka stopa PDV-a, kad se dala mogućnost za smještaj sezonskih radnika, da su se povećale plaće u turizmu.
Znači, ono što govorimo, sve što budemo oslobođeni davanja državi, dat ćemo u plaće radnika.
Koliko je poslodavaca spremno na to?
U HUP-u smo jedinstveni. Ja mogu govoriti samo za HUP. Mi sada na uštrb svog profita, ako govorimo o realnom sektoru, o industriji, gdje vam je marža 2-3 posto, nije to profit od pedeset posto velike dobiti. Na uštrb te marže se povećavaju plaće koliko je moguće i ono što je najgore, na uštrb budućih investicija, budućeg razvoja firmi. Ako ne pratimo trendove, tehnologiju, ako nismo konkurentni jer mi se moramo okrenuti izvozu, mi nećemo moći ni te proizvode plasirati. Mi povećavamo plaće ali činjenica je da mi preko pola godine radimo za državu, a onda za sebe.
Činjenica je da smo u vrhu EU po svim davanjima, a po razvijenosti smo na dnu. To dovoljno govori koliko smo opterećeni tim davanjima. Ne gledajmo sada Njemačku koja ima visoki standard pa su i davanja nešto više, ne zaboravimo olakšice na plaću pa taj radnik dobije puno više nego naš radnik.
Dosta polemika je izazvala izmjena Zakona o doprinosima. Spominjala se minimalno propisana plaća za direktore malih firmi, ministri tvrdi da to nije točno. Spominje se da će se povećati osnovica za doprinose za nepuno radno vrijeme. Što mislite o tom prijedlogu?
Mi smo, kad je ministar bio kod nas u HUP-u, ukazali na taj problem. Mislili smo da nije korektno takvu presiju raditi na male i mikro poduzetnike, govorimo o onima koji su krenuli u samozapošljavanje, koji imaju možda jednog ili dva radnika, koji u startu ne mogu stvoriti takvu akumulaciju, ako su se zadužili putem kredita.
Ministar tvrdi da nikada nije bio prijedlog da se utvrđuje minimalna plaća za takve osobe...
On je govorio da će se povećati osnovica za plaćanje doprinosa, a da si ti direktori mogu isplatiti plaću koju hoće. U konačnoj verziji je da će ostati isto, samo će za one koji rade dva ili četiri sata biti povećana osnovica. Ali u početku je bio prijedlog da se svima poveća osnovica jer su mala izdvajanja. Mi smo ukazivali i smatrali da je bilo nužno, da se tim malim i mikropoduzetnicima omoguće tri godine oslobađanja od plaćanja dok ne dođu sebi, dok se ne pozicioniraju i da se tek onda oporezuju.
"Uvijek gledamo prema muljatorima"
Što će biti s njihovim mirovinama ako uplaćuju najmanje doprinose? Na kraju će od države tražiti zaštićene mirovine?
Vjerojatno nisu svi u poziciji da imaju dovoljno ostatka ako moraju isplatiti radnike i obveze, a rade i nešto zarađuju. Ako krojačica podrubljuje hlače, ona nema ne znam koliki ukupan prihod, da si ne znam koju plaću može isplatit. Da je žena u industriji tekstila opet ne bi imala veliku plaću, ovako se je snašla, zarađuje nešto i isplaćuje si koliko može. Većina od nas je u situaciji da imaju neka primanja, a da ne razmišljaju o budućnosti. Ako joj bude išlo, zaposlit će još nekoliko radnika i onda će doći vrijeme i da se bi poveća plaću. Imate onda skupinu poduzetnika "muljatora", koji si isplaćuju male doprinose, koji će imati zaštićenu mirovinu premda si sa strane mogu plaćati životno osiguranje...
Mi uvijek gledamo prema muljatorima, a većina ljudi su korektni i rade svoj posao. Ako ćemo zakone krojiti prema muljatorima, gdje ćemo doći kao društvo? Svi oni koji isplaćuju plaće kako isplaćuju, to im sadašnji zakoni dozvoljavaju, znači nisu muljatori, nego im zakon to omogućava. Napravite jasne zakone, uvedite inspekcije koje imamo i onda sankcionirajte te za koje smatrate da ne rade u skladu sa zakonom, a većinu koja korektno radi svoj posao pustite na miru, radite zakone prema njima, oni nešto pridonose, a nemojte raditi zakone s primišlju - ovaj nešto mulja ili će se okoristit. Tako imamo kod ovog zakona, trinaesta plaća pa će netko od nas iskoristiti. Većina nas želi pvoećati plaće i zadržati radnike u radnom odnosu.
To neće riještiti hrvatski problem iz razloga što nam uz naše radnike nedostaje još radne snage. Nismo interesantna zemlja za privući strance. Prema tome, nešto moramo napraviti. Imamo Irsku koja je bila na dnu, sada je atraktivna zemlja i zemlja useljavanja. Imamo modele koji su isporučili neke rezultate, hoćemo li se nastaviti srozavati ili ćemo biti bogatija i uspješnija zemlja?
Odlazak u mirovinu sa 67 godina - ne za sve
Mirovinska reforma je također u planu. Uskoro kreće javna rasprava, dosta je kritika na račun mirovinske reforme, jedan od problema je odlazak u mirovinu od 67 godina. Poslodavci to podržavaju, ostaje problem kako starije osobe, koje su nezapošljive, ako se produlji taj rok, produljava se njihova agonija. Kako to riješiti?
Mi smo rekli da podržavamo rad do 67 godina, ali ne za sve. Postoje zanimanja u kojima je to nemoguća misija. Mislimo da će se u razgovorima s ministarstvom do konačnog prijedloga iskristalizirati.
Je li vam ministar Pavić došao s nekim idejama, koja bi zanimanja bila izuzeta?
Koliko sam shvatila i iz medija što se može vidjeti, oni koji su rano ušli na tržište rada sa završenom srednjom stručnom spremom, moći će i dalje sa 61 ili 62 godine odlaziti u starosnu mirovinu. Znači to je srednje obrazovanje. Oni koji su kasnije ušli na tržište rada, nakon fakulteta, ti će ići u mirovinu sa 67. Trebamo porazgovarati o beneficiranom radnom stažu. Oni su kroz beneficirani radni staž na neki način zaštićeni zbog uvjeta rada i posla koji obavljaju.
Nemoguća je misija da mogu raditi do 67. Sa 60 opada intenzitet rada i zasićenost. Čast izuzecima, ima i radnika koji i dalje žele ostati u radnom odnosu. Ima pojedinaca koji žele raditi. Mi jesmo za 67 godina, ali ne za sva zanimanja jer nemoguća je misija da radnik radi na skeli sa 67 godina ili da vari u brodu. Imate i puno profesionalnih bolesti, ljudi se potroše i ne mogu raditi do 67. Ne smiju biti penalizirani malim mirovinama. Isto tako, prestanimo samo penalizirati, amo stimulirati.
Koji su vaši prijedlozi kada je u pitanju stimulacija?
Mi jesmo iznijeli neke prijedloge, ali nije bila prava rasprava u HUP-u, ali sigurno podržavamo 67 godina uz neke izuzetke, pogotovo industrija. Nismo penalizaciju nego za motiviranje dužeg ostajanja u radnom odnosa. I ono što nas najviše smeta je drugi stup. Ima jako puno poslodavaca koji su "otjerali" stariju populaciju nudeći im otpremninu. Sada je to problem. Vi nudite neki drugi stav, ali ovo su činjenice. To nisu činjenice, to su njihove izjave bez dokaza. Vi možete pričat što hoćete, lupat jednu mantru. Mi smo ti koji zapošljavamo, tražimo posao, imamo uvida u rad firmi. Ako kažemo da kronično nedostaje radne snage i da je to tekući problem, onda logika jednostavno ne stoji da tjeramo radnike u prijevremenu. Svatko je čovjek za sebe po kvaliteti i osobinama koje ima.
Ako ima izuzetaka, oni nisu prava slika hrvatskog gospodarstva. Ako kažemo da nam kronično nedostaje radne snage, onda je apsurdno da tjeramo te radnike da idu u mirovinu. Ljudi se sada i boje, boje se promjena, svakojakih dezinformacija. Bojimo se da će nastati kaos, jer počeli su ljudi tražiti prema mirovinskom da im se izračuna kolika će im biti mirovina. Ljudi će iskoristiti stari zakon za odlazak u mirovinu, krajem godine će nastati kaos jer će masovno ljudi odlaziti u mirovinu. Ne zato što ih mi tjeramo, nego zato što misle da će imati veća prava nego iduće godine.
Dio ljudi s burze se ne mogu prekvalificirati
Je li realno u praksi očekivati da se za radno mjesto kandidira jedna mlada osoba i netko tko nije mogao dugo naći posao? Za koga će se poslodavac odlučiti?
Ne možemo tako gledati na stvari. Mi smo u realnom sektoru, moramo obaviti posao i moramo imati kvalitetne ljude. Onaj tko na testiranju se pokaže najkvalitetnijim, taj će dobiti posao. Ne znam tko će se odlučiti za nešto od ovog što ste vi ponudile. Mi nemamo vremena, imali smo krizu šest do osam godina, nestalo je sto tisuća ljudi. Mi smo se prilagodili, promijenili i nastojimo poslovati na tržišnim osnovama, da možemo biti konkurentni i da možemo izvoziti. Nema više zapošljavanja više od onog što nam treba. Uzimamo ono što nam treba da kvalitetno odradimo posao.
Prošla su vremena da uz jednog radnika njih četiri, pet uči posao. Konkurencija koja ima puno bolje uvjete to ne dozvoljava. Mi nemamo takvu zaradu da si možemo priuštiti višak ljudi na takav način koji neće brzo pridonositi proizvodnom procesu. S druge strane, te mlade ljude treba obučavati za tržište rada, da imaju više prakse, da više sudjeluju u praktičnom radu tokom školovanja, dasu što prije spremni za tržište rada, da se osluškuje što nama treba. Govorim o cijeloj populaciji koji su na burzi, ne svojom krivnjom. Ti ljudi se ne mogu svi prekvalificirati. Imamo jedan dio nezaposlivih i jedan dio koji su bolesni, nažalost.
Oni trebaju biti briga države. Ali isto imamo tako ljude koji imaju dodatan izvor zarade, koji ne žele ići raditi u firmi pa kažu da neće raditi za četiri tisuće kuna. Pa ne živiš samo od burze. Imamo sivu ekonomiju, imamo porast iznajmljivanja apartmana. Ljudi se snalaze na svakakve načine da bi si omogućili život, poboljšali standard, ako im država ne stvara uvjete da to ostvare na neki drugi način. Ima jako pozitivnih primjera, gospodin Đuro Horvat iz Tehnixa. Te priče završavaju u medijima jer su neobične - imate zadovoljne radnike i poslodavca koji se brine o njima.
"Imenom i prezimenom ukazati na neodgovornog poslodavca"
Zašto ih nema više? Kako je moguće da netko uspjeva biti dobar poslodavac, a netko ne?
Uspješan poslodavac nije interesantan za medije. Kad je nekakva afera, to se vrti po tjedan dana. Kad je uspješan poslodavac, on se jednom pojavi u medijima i priča je završena. Ima itekako uspješnih i dobrih priča. HUP ima u suradnji s UN-om program društveno odgovornog poslovanja. Ako dođete na dan kada dijelimo priznanja svim firmama vidjeli bi koliko je tu kandidata, koji su to primjeri i tko je osvojio nagrade. U HUP-u njegujemo društveno dogovorno poslovanje prema dobavljačima, prema zajednici u kojoj djelujemo prema zaštiti okoliša i nadasve prema radnicima.
Ta mantra odvajanja poslodavaca od radnika je već potrošena priča. Kome je stalo više do radnika nego meni u mojoj firmi. Mi smo jedna obitelj, svatko ima svoj posao, odgovornost i plaću. Kad svi funkcioniramo, onda je firma uspješna, ako nema ljudi nema ni proizvoda ni prihoda. To da su poslodavci odvojeni, da maltretiraju, trebamo prestati s takvim pričama. Ne znam da li su ti ljudi bili kad u prilici da moraju prvoga isplatiti plaće, platiti sva davanja i da vode brigu o kvaliteti proizvoda da konačan potrošač bude zadovoljan. Lako je pričati, iznositi primjere bez argumentiranja, u negativnom kontekstu. Pisati na fejsu bez imena i prezimena i stvarati ružnu sliku. Da li smo spremni imati uređeno društvo?
Treba imenom i prezimenom ukazati na neodgovornog poslodavca, treba to iznijeti. Sindikati pričaju općenito. Oni su u svim firmama, onog trenutka kad je radnik na cesti, to je gotova priča. Gdje su bili kad je problem nastao? I onda udri po poslodavcima. Priča je kompleksnija, ajmo težiti prema pravednom, odgovornom društvu. Slika i poštenje počinje od vrha prema narodu u ovoj državi. Vi ste nabrojali s čime se se sve susreću poslodavci. U istim uvjetima imate dobre poslodavce.
Onda se može zaključiti da ne treba izlaziti toliko u susret poslodavcima kada ih ima koji su dobri pod istim uvjetima... Ja sam predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca, govorimo o cijeloj Hrvatskoj. Uzmimo razlike u plaćama u pojedinim regijama, kolike su plaće u pojedinim regijama, nije svugdje isto. Ja pričam o svima. Normalno da ima onih koji imaju prostora, zavisi od proizvoda, ako ima kvalitetan proizvod s visokom dodatnom vrijednošću, ima tržište... Onda je normalno da može više platiti radnika od poslodavca koji se bavi manje profitabilnom djelatnošću, nema tog prostora, a mora platiti sva davanja.
Zato govorim da bez jakog gospodarstva koje stvara dodatnu vrijednost i može izvozoti, teško će biti jake države. Trebamo težiti novim tehnologijama, imate društava koje su se mogle aplicirati na EU fondove, ali imate firmu koja zapošljava 250 radnika i ona je kažnjena zato što ima toliko zaposlenika. Može imati prekrasne projekte, ali ne može aplicirati na fondove, ne može povlačiti sredstva jer se smatra velikom firmom. Firma od 250 radnika u metalnoj industriji se smatra velikom firmom i ne može aplicirati na EU fond.
AKo zapošljavaš 100 ljudi mogao si si opremiti halu modernim strojevima s tuđim sredstvima. Nemamo svi jednake pozicije, nemaju svi na izbor jednaku mogućnost zapošljavanja radnika, u nekim djelovima ima problema s odlaskom ljudi, u nekima ne. Kao predsjednica HUP-a mislim da ima dosta onih koji imaju taj problem, koje ne mogu riješti kroz EU fondove, koje može riješiti država rasterećenjem ili mogu zatvoriti. Ima rješenja, ako ovako nastavimo, mi ćemo smanjiti svoje poslovanje, kretati se u okviru onoga što možemo odraditi. Većina će preživjeti, ali da li ćemo onda imati rast BDP-a, hoće li biti prostora za mirovine, za zdravstvo, za nahraniti sve te ljude u javnoj upravi, mislim da neće.
Kad govorimo još o mirovinskoj reformi, priča se o povećanju izdvajanja u drugi stup 5,5 posto, od 2022. šest posto, što mislite o tome?
To je problem naše politike, ovu Vladu zatekle su sve nedaće, zato što nemamo viziju, strategiju, odluku Sabora u kom smjeru Hrvatska ide, kad se donese neki kvalitetan zakon da on dugo traje. Da iduća Vlada koja dođe na vlast to mora primjenjivati. Nama se mijenjaju politike svake četiri godine, znamo što je prije ona Vlada radila, to ne valja, sad idemo nešto novo, sad izletavaju kosturi kad je došla ova Vlada. Desio se Agrokor, Uljanik, pitanje je što će biti sutra, urušavanje gospodarstva je očito. Nitko nije postavio pitanje visine mirovine.
Život s dvije tisuće kuna
Može li netko s dvije tisuće kuna živjeti? Je li to normalno? Je li to standard kojem stremi Hrvatska?
Ja kao poslodavac, ja sam radnik, ne vlasnik, ja sam menadžer. Postavljam pitanje je li veći problem raditi do 67 godina ili male mirovine? O malim mirovinama nisam čula niti jednu raspravu, ali sutra će svi ti radnici biti na malim mirovinama. Tu nešto treba napraviti, o tome treba razgovarati. Ne napadam tu Vladu, ako se problemi budu rješavali i oni će biti uspješnija Vlada. Jučer su mirovinci iznijeli neke svoje prijedloge od 27 posto, da ne trebaju ljudi sada seliti iz stupova..
Mi mislimo da se ne treba tjerati ljude da odustanu od drugog stupa, nego da imaju pravo proporcionalno koliko su ulagali u drugi stup. Da se ne smanjuje mirovina onima koji su ulagali u drugi stup. Ne zanemarimo da nas je neka prijašnja vlast na to nagovarala, objašnjavala da je to divno, krasno, da ćemo svi imati velike mirovine ako prijeđemo u drugi stup. Zašto nije napravljena projekcija, predviđena kriza koja se desila, da nije bilo krize imali bi izdvajanje od deset posto u drugi stup i ne bi imali o čemu pričati jer bi to bile pristojne mirovine. Međutim, to se nije desilo, jel' kriv radnik, tko je kriv?
Postoji zainteresirana javnost, ljudi koji su involvirani na ovaj ili onaj način, ali ih se ne čuje. Vlada je napravila rješenje koje otvara nove probleme za dvadeset, trideset godina. Pitanje je što ostavljamo novim generacijama? Mi nismo za brza rješenja, ali nismo za javnu raspravu ako se one koje nude rješenje ne uvažava. Idemo pripremati kvalitetne zakone koji neće lupiti po glavi umirovljenika za deset ili petnaest godina. Takve zakone bi mi htjeli. Ja razumijem, Vlada ima ograničenja, razmišlja koliko će izdvojiti za mirovinsko i u granicama toga što smatraju da je moguće, donose nekakve odluke i govore da su to rasterećenja, ali efekti su minimalni. Vidimo da se polemizira zabrana rada nedjeljom ili određene modifikacije, da se regulira sukladno europskim direktivama. Kakav je stav HUP-a, vi bi trebali biti protiv toga da se tako striktno zabranjuje, ali vidimo da se trgovački lanci javljaju da bi pristali na tako nešto...
Ustavni sud je vraćao natrag rad nedjeljom. Mislim da to zaslužuje konstruktivnu raspravu, staviti za i protiv i naći optimalno rješenje. Onaj tko radi nedjeljom bi radije bio kod kuće, to nije upitno i nije da to mi ne znamo. Većina nas u metalskoj industriji ne radi vikendom. Zna se ako je netko radio nedjeljom da treba dobiti drugi dan slobodan, da se to plaća više i treba staviti argumente za i protiv i naći rješenje koje neće rušiti Ustavni sud.
Prigovara se da taj rad nije adekvatno plaćen, da su male satnice...
Ja bi volila da je to argumentirano, recite je li to Konzum? Lidl? Je li istina ili nije. Najbolje je općenito pa onda ne znamo na koga se odnosi. Nije li propisano koliko to mora biti plaćeno...
Zakonom je propisano da se plaća više, ali nije propisano mora li to biti deset, dvadeset.. Tu nitko nije u prekršaju...
Netko to regulira kolektivnim pregovaranjem ili ima uređeno pravilnikom. Sa pravilnikom i kolektivnim se konzultiramo sa sindikatima.
Biste li podržali da se propiše koliko se mora minimalno platiti?
Ja ne bih imala ništa protiv. Mi plaćamo uvećano 30 posto, 50 posto praznike.