Nakon što je Ministarstvo socijalne politike i mladih na svojoj internetskoj stranici objavilo nacrt prijedloga novog Obiteljskog zakona, o kojem je u tijeku javno savjetovanje, pet profesora obiteljskog prava s triju hrvatskih pravnih fakulteta poslalo je svoj osvrt na spomenuti nacrt.
Riječ je o Dubravki Hrabar, Aleksandri Korać Graovac i Ireni Majstorović s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Dijani Jakovac Lozić s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu te Nenadu Hlači s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
>> 'Zadatak' novog obiteljskog zakona: Zaštita djece
Osvrt petero profesora prenosimo u cijelosti.
'Premda je neobično da se o tako važnom zakonu javnost poziva na davanje primjedaba usred godišnjih odmora, što bi moglo biti znakovito, smatramo svojom profesionalnom i moralnom dužnošću da se osvrnemo na nekoliko činjenica u vezi s predloženim Nacrtom.
1. Donošenje novih zakona često puta nije uzrokovano potrebom, nego političkim hirom, pa se tako i u ovome slučaju dogodilo da je Ministarstvo socijalne politike i mladih nepotrebno krenulo u opsežan posao, zanemarivši činjenicu da često mijenjanje propisa ne koristi nikome, a ponajmanje praktičarima (sucima, odvjetnicima, socijalnim radnicima). Postojećim Obiteljskim zakonom praksa je uglavnom bila zadovoljna, a bile su potrebne samo manje izmjene. O tome govori i istraživanje provedeno prije nekoliko godina (u tadašnjem Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti) među svim sucima i centrima za socijalnu skrb. Time je Ministarstvo pokazalo da ni najmanje ne respektira potrebe i gledišta prakse, ali da niti ne poznaje stvarno stanje.
Republika Hrvatska unosi u Europsku uniju vrijednosti svoje obiteljskopravne stečevine, pa se postavlja pitanje treba li ih u ovome trenutku narušavati (primjerice odredbom o ovlasti suda da odlučuje o mjerama za održavanje na životu ili nepostojanjem odredaba o pomoći instituciji braka) ili ojačati?
Predloženi nacrt vrvi nomotehničkim pogrješkama, pravnim nelogičnostima i apsurdnim nepoznavanjem značenja i dosega pojedinih obiteljskopravnih instituta i njihovog međuodnosa. Panegirici pojedinih novinara (u dnevnom tisku) svakako ne mogu biti relevantni za procjenu kvalitete bilo kojeg zakona, pa tako niti ovoga.
2. Cilj zakonodavca moraju biti jasni i jednostavni propisi. U ovome slučaju, štogod se moglo - zakompliciralo se, štogod je bilo moguće mijenjati - mijenjalo se, štogod se autorima uratka nije dopalo - izbacilo se. Ukratko, kontinuitet pravnog propisa nije bio ni na kraj razmišljanja predlagatelju zakona. Smatrao je, vjerojatno, što više normi - to bolji zakon (Nacrt sadrži 555 članaka, umjesto postojećih 369).
3. Nomotehnika (umijeće pisanja propisa) bitna je vještina, jer popis dobrih želja uslijed neimanja ove vještine, pretvara se u katastrofalan propis koji nitko neće razumjeti, suci će biti obezglavljeni, stranke oštećene. Tako osjetljiva materija kao što je obiteljsko pravo zahtijeva isključivo stručni pristup i mnogo znanja i iskustva, pa i onoga iz nomotehnike. U protivnome, imamo nacrt zakona u kojem se ne zna što je pisac htio reći, osim što je htio ostaviti svoj autogram.
4. Prijedlogu Nacrta zakona kojeg smo temeljito proučili, ali ne smatramo oportunim da dajemo konkretne sugestije i primjedbe, a radi informiranja svekolike javnosti, prigovaramo na načelnoj razini smatrajući da nisu uopće usuglašeni temeljni razlozi zbog kojih bi trebalo ići u postupak donošenja novog zakona.
Primjedbe su sljedeće:
a) obiteljskim zakonom rješavaju se pretežito statusna pitanja članova obitelji, pa je novopredloženi redoslijed instituta neumjestan (začudno: imovinski odnosi bračnih drugova na početku Nacrta, no ne i uzdržavanje);
b) ne poznaje se smisao, značenje i doseg pojedinih instituta (npr. osnove prestanka braka i posljedice prestanka braka) te implikacije i dalekosežnost pravnih normi (npr. u pojedinim, sad izmijenjenim pravima djece);
c) u svojem neznanju predlagatelj je propustio zamijetiti neke pravne praznine postojećeg zakona (npr. kod utvrđivanja očinstva) i nadopuniti ih odgovarajućim odredbama
d) ne koristi se prilika za poboljšanje nekih instituta (npr. institut bračnog ugovora; temeljita, a primjerena reforma skrbništva);
e) pojedini instituti jednostavno su izbrisani premda imaju svoju svrhu (npr. priznanje majčinstva);
f) pisac zakona nije svjestan koje će troškove i konfuziju stvoriti neki instituti (npr. zabrana potpunoga lišenja poslovne sposobnosti);
g) „revolucionarne“ promjene (npr. mjere za zaštitu prava i interesa djece i medijacija) ne mogu zaživjeti bez odgovarajuće podrške u društvu za koju evidentno nema novca;
h) nomotehnički nekorektno citiraju se neki drugi propisi, a mnogi su pojmovi neusklađeni s hrvatskim pravnim nazivljem (npr. „vrjednija imovinska prava“);
i) dobrodošao institut medijacije (uz upitnost promjene naziva) površno je obrađen i zahtijevao bi poseban propis, a na koji bi Obiteljski zakon tek trebao
j) pojedini instituti nepotrebno su prebačeni iz materijalnopravnih u procesnopravne odredbe stvarajući tako posvemašnju zbrku.
Smatramo, dakle, da je postojeći Obiteljski zakon trebalo samo poboljšati, a nipošto ulaziti u posao kojem ovaj predlagatelj nije dorastao. Konfuzija koju bi ovakav zakon izazvao samo bi potpirila vatru o navodno nesposobnim sucima i nevještim odvjetnicima, a u stvarnosti bi zakonodavac svoju nesposobnost prebacio na izvršnu vlast i pravosuđe. Pored toga, Nacrt u ovakvome obliku nije smio ići u javnu raspravu, jer je nedorađen (primjerice nedostaje obrazloženje za dvjestotinjak postupovnih odredaba).
Pisanje zakona zahtjevan je i kompleksan posao koji nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije popustiti utjecaju ideologije na nj, te bi trebalo temeljitije poznavati Hegelov zakon dijalektike po kojem kvantitativne promjene imaju smisla samo ako donose i pomak u kvaliteti.'
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook