U uvjetima koji često graniče s nemogućim, klečeći po dva sata u dubokom snijegu dok rade reanimaciju ili probijajući se do pacijenta pokrivenog izmetom i truplima uginulih mačaka, djelatnici hitne medicine svakodnevno spašavaju živote. Kada uspiju, kažu da to nema cijene, ali one koje izgube još dugo nose u sjećanju. Djecu posebno. Slike, bljeskovi, miris krvi – sve se to vraća kada navečer legnu u krevet. Posao koji vole, priznaju, uzima preveliku cijenu. 30. travnja je nacionalni dan djelatnika hitne medicine, no za razliku od vatrogasaca, policajaca, balerina ili opernih pjevača – oni nemaju beneficirani radni staž. Što ih unatoč svemu motivira da rade na Hitnoj, ispričali su novinarki Provjerenog Maji Medaković.
"Ljudi koji me ne poznaju kad me prvi put vide u nekom okruženju kažu, ajde nemoj biti nervozna, ajde se uspori. Ja nisam nervozna. Ja sam takva, znači hiperaktivna i to je okruženje gdje je potrebna snalažljivost i brzina i razmišljanje i stvari koje ja volim", kaže Ivona Bakmaz Dubravka, liječnica u timu vanbolničke hitne Velike Gorice.
Supruga i majka devetogodišnjeg dječaka, s 13 godina staža na Hitnoj.
"Jučer mi je sigurno 50 ljudi prošlo kroz ruke. I svih tih 50 ljudi u svom najgorem trenutku. I svi oni trebaju nekoga tko će ih poslušati", priča, dodajući da niti jedan dan nije isti, niti jedan pacijent nije isti.
"Svaka iduća intervencija je drugačija i ti se moraš naučiti prilagoditi svakoj situaciji. Zato je to vrlo stresno jer ti ne znaš što tebe čeka", kaže Martin Komes, medicinski tehničar i specijalist u djelatnosti hitne medicine, radi u Zavodu za hitnu medicinu Zagrebačke županije, u T2 timu. Suprug i otac trinaestogodišnje djevojčice i osmogodišnjeg dječaka, s 7 godina staža na Hitnoj.
"Rad na hitnoj je nešto predivno. Kada nekom spasiš život, to je najbolji osjećaj na svijetu koji ti se može dogoditi. To te ispuni. I onda sve ono s čim si nezadovoljan na poslu, zapravo to staviš sa strane jer taj dio spašavanja ljudskog života te drži na tom poslu", kaže Komes.
"Ja moram biti pribran, ja moram biti taj neki glas razuma u situacijama gdje se nekome život lomi, gdje je nekome najgori dan u životu", govori Valentin Bradarić, medicinski tehničar i vozač u vanbolničkoj hitnoj. Najstariji od četvero djece - 3,5 godine staža na Hitnoj.
"I ja sam radio kao vođa tima u zavodu za dualne poremećaje. Radili smo s ovisnicima koji uz ovisnosti imaju jedan ili više psihičkih poremećaja. Ovisnici su recidivisti, stalno se vraćaju i ti nemaš tu neko zadovoljstvo da možeš reći - spasio sam nekome život", kaže Komes.
"Imala sam poprilično vatreno krštenje. Prvi dan kad sam došla na staž, intervencija je bila specijalac koji je počinio suicid. I prvi dan kad sam počela raditi njegova majka je imala pokušaj suicida na njegovom grobu. I onda sam se samo pitala – dobro, što sad", kaže Ivona Bakmaz Dubravka.
"Pacijent koji je akutno rastrojen, koji je u psihozi, sve te stvari koje izgovori – napravit će ako dobije priliku. Kad ti netko kaže da će ubiti tebe i tvoju obitelj, silovati te i premlatiti te – ako nema reakcije, to će i pokušati napraviti. Više nego jednom su mi kolege spasili, doslovno, glavu", dodaje.
"Zašto niste došli prije? Ako ga ne spasite, neće nitko iz ove zgrade izaći živ – to su stvari koje znaju reći. I ti radiš reanimaciju, a to ti je u glavi. Hoću li ja danas doći živ doma svojoj djeci", govori Komes.
"Dok sam radila kao trudnica, čovjek je nasrnuo na mene. Da moj tehničar nije stao ispred mene, ne bi bilo dobro", prisjeća se Bakmaz Dubravka.
"Kada dođeš doma i legneš u krevet i trebaš zatvoriti oči, ja nekad znam taj miris osjetiti danima. Miris krvi", priča Komes.
"Ljudi ne shvaćaju da intervencija kad prođe – nama ne prođe. Te stvari te prate. Razmišljaš jesi li mogao još nešto napraviti, jesi li mogao više", kaže Bakmaz Dubravka.
"Kad sam tek počela raditi, najteže mi je bilo prihvatiti da se nekim ljudima ne može pomoći. Da ne žele pomoć. Nedavno sam imala situaciju – čovjek odbija bolnicu, a znaš da će umrijeti za tjedan, dva. On potpiše i ti ga ostaviš doma. I onda moraš živjeti s tim", dodaje.
"Obješeni ljudi, utapanja, organi, doslovno otkinuta glava, mozak… Ne znam što nisam vidio u sedam godina. Zamislite nekoga tko radi 20 ili 30 godina", govori Komes.
"Nemamo nikakvu psihološku potporu, nemamo nikakav sustav podrške", kaže Bakmaz Dubravka.
"Znao sam sat vremena klečati u snijegu dok reanimiramo čovjeka. Nakon toga ideš s njim u bolnicu, vraćaš se mokar do kože i za deset minuta zvoni telefon – ideš dalje. Nitko te ne pita možeš li. Sjedaš u auto i ideš. Ljudi očekuju da dođeš za pet minuta i napraviš čudo", govori Komes.
"To je Stockholmski sindrom. Radimo posao koji nas zlostavlja. Ali onda se dogode dvije, tri dobre stvari – uspješna reanimacija, pacijent koji dođe zahvaliti. I to te drži", kaže Bakmaz Dubravka.
"Najgore su intervencije s djecom. To ne zaboraviš nikad", kaže Komes, zastajući.
"Sami smo si krivi jer smo hrpa mazohista. Kad bismo svaki put prijavili napad, prijetnje, uvrede i rekli da ne možemo raditi - sustav bi se promijenio. Ali mi to ne radimo. Teren mora biti pokriven. Uvijek. I zato smo tu gdje jesmo", zaključuje Bakmaz Dubravka.
Policajci, vatrogasci, vojnici, vozači ZET-a, stjuardese, balerine i operni pjevači imaju beneficirani radni staž. Ali ne i oni – ljudi o čijem znanju, brzini i pribranosti svakodnevno ovise životi.
"Iskreno, jednom tjedno odlučim dati otkaz. Ali onda pomogneš nekome, vidiš ga nakon par dana na ulici i kaže ti hvala. I onda znaš zašto si tu", kaže Komes.
Cijelu priču novinarke Provjerenog Maje Medaković pogledajte ovdje.
This browser does not support the video element.