Desetogodišnja Lucija i mama Marija živjele su same, u kući staroj preko stotinu godina, u uvjetima u kojima ne bi trebalo odrastati niti jedno dijete. Bez vode, kupaonice, drva za ogrjev - tek s nekoliko skromnih snova - stolom za učenje, vlastitom sobom…
Tjedan dana kasnije, Lucija ne može sakriti sreću. Našim je kamerama pokazala svoj budući novi dom, stan u Trilju koji će biti kupljen novcem prikupljenim nakon našeg priloga.
Prije samo tjedan dana za Luciju je ovo bio nedostižan san. Vlastiti radni stol i to u samo njezinoj sobi. Sve što je ikada željela pa je sada planova jako puno.Pokazuje nam gdje će stavljati knjige, olovke, bojice, gdje će pisati domaći rad.
Krevet više neće morati dijeliti s mamom, a za svu poklonjenu odjeću, kao prava djevojčica već je osigurala dovoljno mjesta. I dok radnici u kuću unose poklonjeni namještaj, Lucija uživa na balkonu. Tu će kaže, s prijateljicama piti kapučino.
''Sviđa mi se ova kuća, ima veliki balkon, ima i gore balkon, ima puno prostorija. Ima sve šta sam tražila'', kaže Lucija Krstić.
No ovo je tek privremeno rješanje. Podstanarski stan u Trilju u koji će se Lucija i mama useliti već u petak kako više ni jednu noć ne bi morale provesti u staroj kući u Vojniću.
Tamo ste ih upoznali prije točno tjedan dana, u uvjetima zbog kojih se stegne u grlu, a čovjek ostane u nevjerici, nijem i postiđen.
''Ima dana da nemamo šta ni skuvat, niti imam Luciji šta digod kupit pa opet nekako, odem u banku pa posudin u nekoga i tako da vratin, ali to sve, sve to nije to to'', pričala nam je prošli tjedan Lucijina mama Marija.
Skromno pričala o svojim snovima
No to je bilo jedino što su imale. Same, u kući staroj preko stotinu godina. Bez drva za ogrjev, tekuće vode, kupaone. I dok je mama Marija robu prala na ruke s vodom iz obližnjeg bunara, Luce nam je, onako skromno i dječje, pričala o svojim snovima. O tome kako bi uredila kuću.
Mirnu i povučenu, na dječjem ju je rođendanu zamijetila Anja. Cijelu noć nije mogla spavati, a mail koji je poslala na našu adresu moleći da se pomogne Luciji bio je okidač promjene.
Kad se odrasta u neimaštini ni snovi nisu bogati. Ali sanjati se mora pa i onda kada ti svi druge tvrde suprotno.
Obećanje da će jednog dana imati što i drugi, a koje je prije samo tjedan dana bilo toliko daleko i nestvarno, Marija i njezina Luce danas već žive punim plućima.
''Promijenio se život mene i moje Lucije preko noći'', kaže mama Marija.
Srce joj je kaže veliko kao kuća i još uvijek je u šoku. Da im se tako nešto u životu može dogoditi nije mogla ni sanjati i s ponosom pokazuje pakete i darove koje su dobili od prošloga četvrtka.
''Iz čitavih zemalja, čak je s otoka Hvara dobila u jedan dan dva paketa, pa je dobila danas iz Poljske paket. Iz Šibenika, iz Zadra je danas dobila kućicu za bobija'', priča mama Marija.
Za to vrijeme, Lucija i teta Melita obilaze njihov budući dom. Stan u koji će se nakon renoviranja preseliti za stalno. Do tada su u podstnarstvu. Plan je u početku bio da se uz pomoć grada Trilja kupi zemljište i počne s gradnjom kuće za Luciju i mamu. No za sve to treba vremena, a bolje i brže rješenje nametnulo se samo po sebi.
Stan će se kupiti novcem od donacija
Šezdeset kvadrata u centru Trilja kupit će se novcem upravo od vaših donacija. Da će se toliko skupit, kaže Melita, nisu mogli ni zamislit, ali to je i bio cilj. Što prije i što konkretnije pomoći Luciji i mami.
Kako je riječ o nešto starijoj gradnji, stan će se prije useljenja renovirati kako bi Luce i mama imale svaka svoju sobu. Plastična kanta umjesto WC-a zauvijek će postati prošlost, a trošni će kauč biti samo sjećanje na dane kada su zbog zime na njemu spavale jedna uz drugu.
''Iskreno se nadam da će ovaj Božić Lucija bit konačno u svom domu. Da zaslužuje Božić kakav treba. Jer ne mogu zamisliti kakav joj je Božić bio prije, to mi je strašno. Strašno je sama pomisao da neko dijete živi u onakvim uvjetima, a Božić... Božić je neka svetinja'', kaže Melita Sablić Romac.
''A ne mogu zamislit da sad idemo odavde. Ne mogu nikako zamislit da imamo sad svoj stan, da nas čeka novi život, da će Lucija imat isto k'o i druga djeca'', kaže mama Marija.
Ne biti čovjek, to je nedopustivo. To je ono čemu će i dalje učiti svoju Lucu. Dobro se dobrim uvijek vraća. Dogovorile su se da će višak podijeliti onima kojima treba.
Posla je pred njima puno, ali želja i snaga jači su nego ikada prije. Iza njih stoji cijela zemlja, najprije one, a zatim svi vi. Vi koji niste okrenuli glavu, vi čija su djeca Luciji poslala svoje igračke. Vi koji ste nudili da ćete obavljati radove, nositi namještaj, farbati zidove. Vi koji imate svako pravo biti ponosni.
''Baš san zahvalna svima od srca, neka im Bog da zdravlje, njima i njihovoj djeci. I neka budu uvijek sretni'', kaže mama Marija.