Kad vidimo ovakve šokantne prizore, čini nam se da Zakon o zaštiti životinja nije učinkovit. Kako komentirate ovaj slučaj? Tko je zakazao?
Slučaj je zaista grozan, no nažalost, nije jedini. Često volonteri svjedoče groznim situacijama sa štencima, mačićima, koji napušteni umiru od gladi i crvi ih žive jedu. Zaista scene koje u Hrvatskoj uopće ne bi trebale postojati. Dobro pitanje, tko je zakazao? Ako znamo da je zakon o zaštiti životinja jasno propisao da sve lokalne zajednice moraju obaviti potpunu kontrolu i mikročipiranje pasa, to znači trebaju provjeriti da li su ti psi označeni mikročipom, onda kako je ovaj pas bez mikročipa? Mislim da je to vrlo važno kako bi znali za svakog psa, tko mu je odgovoran skrbnik. Osim toga, to bi itekako spriječilo ovakve slučajeve, ali netko s mikročipiranim psom ovakav zločin ne bi se usudio napraviti, ali isto tako, znali bi tko se krije iza ovakvog zločina. Mislim da je provedba zakona ključna stvar, koja može pomoći da spriječimo i ovakve najgore slučajeve.
Zakonom su propisane kazne. Jesu li one dovoljne da se spriječi zlostavljanje životinja?
Mislim da su kazne sasvim dovoljne. Kazna za nemikročipirane pse iznosi 6000 kuna. Za zlostavljanje životinja do 30.000 kuna. Osim toga, za mučenje i ubijenje životinja prijeti zatvorska kazna do godinu dana. No treba to provoditi. Treba velika suradnja između komunalnog redarstva, odnosno lokalnih jedinica, veterinarske inspekcije i naravno, policije. Pohvaljujem policiju što će temeljito obraditi (slučaj). Mislim da tako treba postupani prema bilo kojem slučaju pa i prema slučajevima koji ne dođu do javnosti, a jednako su grozni kao i ovaj.
Kakvo je stanje na terenu? Dosta toga, poput sterilizacije i kontorle mikro-čipiranja prebačeno je na jedinice lokalne samouprave. Mogu li one provoditi Zakon?
Jedinice lokalne samouprave mogu provoditi zakon i to pokazuju dobri primjeri koji su proveli kontrolu mikročipiranja na svojim terenima i koji su propisali trajnu sterilizaciju, kao kontrolu razmnožavanja pasa i mačaka. To je iznimno bitno da se riješi upravo uzrok problema, gdje nastaju neželjene životinje. Dakle, jednostavno, od pasa koji se ne kastriraju, njihovi potomci završe na ulici, parku, šumi te umiru gladni i žedni. Jasno je da propisivanjem trajne sterilizacije kao kontrole razmnožavanja možemo pomoći životinjama, definitivno uvesti reda, ali svakako i lokalne zajednice mogu pomoći svom proračunu, jer nije u redu da se izdaje novac zbog ljudske nebrige prema životinjama. Trebamo imati skloništa, ali oni ne trebaju biti servisi za neodgovorne građane.
Gradovi i općine često se žale da nemaju dovoljno ljudi, konkretno komunalnih redara, ali ni novca. Je li to glavni problem?
Uvijek je lako naći opravdanje, ali onaj tko traži rješenja, definitivno će ih i pronaći. Naime, lokalne zajednice koje čak nemaju niti jednog komunalnog redara, uspjele su ostvariti što je zakon naložio, dapače, uspjele su i mnogo više. Osim dakle kontrole mikročipiranja i propisane trajne sterilizacije, rade edukacije po školama i vrtićima putem skloništa. Jednostavno, našli su način. Upravo kontrola mikročipiranja može pomoći da lokalna zajednica uštedi novac. Također propisivanje trajne sterilizacije kroz odluke, ne košta ništa. Dakle ne možemo sve pravdati novcem, a to pokazuju preko stotinu gradova i općina koji su tu odluku i donijeli. Upravo iz razloga da ne gledamo ovakve prizore, da uvedemo reda u Hrvatskoj, da spriječimo, a ne liječimo. Mislim da je to prioritet kad su živa bića u pitanju.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr