S imenima uvijek neki problemi, bilo da su domaća ili strana, treba li ih deklinirati i kako, hoćemo li u deklinaciji pisati j ili to nije potrebno… Osim pravopisa i gramatike katkad u obzir treba uzeti i izgovor, a takav je slučaj posebno u imenima koja dobivaju j u deklinaciji.
Mateja, Antonio i Andrea
O tome kako se piše ime u nominativu nema rasprave. Piše se onako kako je u dokumentima i kako kaže sam nositelj imena, a mi nemamo pravo mijenjati nečije ime jer nam se primjerice ne sviđa ako je u njemu j. Ako se osoba zove Mateja, onda je Mateja i nikako drukčije. Ako je Antonio, uvijek je Antonio. Andrea bi se pak mogla posebno naljutiti ako joj ime izgovorite ili napišete s j.
Druga je tema hoće li se u ostalim padežima pisati j ili ne. Vrijedi pravilo da se j umeće u deklinaciji imena koja završavaju na -i, -io i -ia (Toni, Antonio i Mia), a nema ga kod onih koja završavaju na -eo i -ea (Mateo i Andrea). Antonio i Antonijo u svim padežima osim nominativa i vokativa imat će jednake oblike, dok ćemo Andreu i Mateju deklinirati različito.
N Antoni(j)o, Mateja, Andrea
G Antonija, Mateje, Andree
D Antoniju, Mateji, Andrei
A Antonija, Mateje, Andree
V Antoni(j)o, Mateja, Andrea
L Antoniju, Mateji, Andrei
I Antonijem/Antoniom, Matejom, Andreom
Važan je izgovor
No zbog čega zapravo pišemo intervokalno ili međusamoglasničko j? Odgovor se krije u izgovoru, odnosno tvorbenim osobinama glasova. U izgovoru glas j služi kao klizni prijelaz između dvaju vokala (otvornika) od kojih jedan mora biti i ili e. On povezuje vokale i zbog toga riječ ne zvuči isprekidano.
Znamo da se piše avion, bio i Ikea, no morali bismo se posebno potruditi da to izgovorimo bez j. Djeci koja tek uče govoriti i nemaju pojma što su to pravopisna pravila sasvim je normalno reći /avijon/, /bijo/ i /ikeja/, pri čemu je to j posebno istaknuto.
Pokušajte izgovoriti vokale a, e, i. Po načinu tvorbe glas /a/ je najotvoreniji, /e/ je srednji, a /i/ je najzatvoreniji. Što su samoglasnici sličniji, odnosno izgovorno bliži, to ih je lakše izgovoriti jedan za drugim. Ako nije tako, tj. ako su u izgovoru prerazličiti, između njih umetnut ćemo j. Zbog toga u deklinaciji imena Antonio imamo Antonija, Antoniju, dok Andrea ima G Andree, D Andrei itd.
Tko je uljez u ekipi?
Znate li što zajedničko imaju Messsi, Johnny, Freddie i Lee? Iako na prvu njihova imena izgledaju potpuno različito jer se svako piše na drukčiji način, u izgovoru sva ona završavaju na isti glas – i: /mesi/, /džoni/, /fredi/ i /li/. Dakle, Messiju, Johnnyju, Freddieju i Leeju pri deklinaciji ne smijemo zaboraviti dopisati j između osnove i nastavka. To pravopisno pravilo ne vrijedi samo za imena ljudi nego i za sva ostala vlastita imena (npr. Audi, Miami, Mexico City).
U spomenutu ekipu ne uklapaju se Roy i Jay jer njihova imena izgovorno završavaju na j, stoga je nepotrebno dodavati u pismu isto slovo. Prema tome, piše se Roya i Jaya, a izgovara /roja/, /džeja/. Svoje mjesto u društvu mogli bi pronaći Maria i Antonio (G Marije, Antonija), ali Giorgio i Nagy neće biti te sreće jer ih izgovaramo /đorđo/ i /nađ/, pa onda u genitivu pišemo Giorgia i Nagya.
Možda se čini komplicirano, ali zapravo samo treba obratiti pozornost na izgovor i dilema će se vrlo lako razriješiti. Uzmimo za primjer gradove koji izgovorno završavaju na -i, -ia i -io: Bari, Sydney /sidni/, Valencia i Rio; genitivni su im oblici Barija, Sydneyja, Valencije i Rija. Za razliku od njih, nogometni klubovi Altay i Galatasaray imaju j na kraju osnove, pa im je genitiv Altaya i Galatasaraya. Znamo li da se Brescia čita /breša/, a Perugia /peruđa/, jasno je da će se deklinirati Brescia, Brescie odnosno Perugia, Perugie.
A što se tiče putovanja s početka teksta, tko zna, možda odemo na koji dan u Miami da vidimo Messija, samo nećemo putovati Audijem.