Heroj. Ime je to kojim nerijetko nazivamo Vukovar, grad koji je tijekom Domovinskog rata prošao nezapamćenu kalvariju, grad čije rane i danas bole. Njegovi stanovnici te rane vidaju svakog dana, a na činjenicu da se pažnja vladajućih usmjeri prema njima ponajviše tijekom jednog mjeseca u godini već su gotovo pa navikli. Ali ne i zaboravili.
U studenome se obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, prvi put ove godine kao državni blagdan. Godišnjica je sloma obrane grada na desnoj obali Dunava, koji je u neprijateljske ruke pao nakon tromjesečne opsade i najkrvavije bitke Domovinskog rata.
Grad je pod opsadom postrojbi bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi bio 87 dana. Na staklenim pločama Pastoralnog centra sv. Bone franjevačkog samostana u Vukovaru imena su 2717 žrtava agresije na Vukovar 1991. godine.
Bremenita prošlost
Izuzev bremenite ratne prošlosti, većinu stanovnika Vukovara danas muči i ne puno manje bremenita sadašnjost, obilježena borbom za preživljavanje i težnjom prema ekonomskoj stabilnosti. Očekivali bismo možda da će se u toj borbi ljudi okrenuti samima sebi, međutim stvari su prilično drugačije.
Kako je za DNEVNIK.hr kazala Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Europskog doma Vukovar, u gradu heroju danas djeluje skupina udruga koja unatoč teškom bremenu prošlosti predstavlja svojevrsni socijalni kapital, izgrađuje svijest među građanima da je moguće činiti nešto dobro za svoju zajednicu i da će se to dobro svakome vratiti.
"Prolazite li danas Ulicom Ljudevita Gaja u Vukovaru, naići ćete na kuću koja izvana djeluje kao i ostatak bliže vukovarske prošlosti, oskvrnuta i na prvi pogled prilično neugledna. No, zakoračite li u tu kuću doživjet ćete potpuno drugu priču. U toj kući svaki kutak ima svoju priču, ima svoje djelo, ima nešto što privlači svakoga tko u nju uđe.
Vukovarske iskrice, Bosino, udruga za pomoć starima i nemoćnima, Udruga Nijemaca i Austrijanaca, Udruga za podršku, Fotoklub Vukovar, Tko se boji sutra još?! i Europski dom Vukovar udruge su koje svojim korisnicima pripremaju programe usmjerene prema poboljšanju kvalitete života u vukovarskoj zajednici.
"Svi su jednako dobrodošli"
Svatko nađe neki svoj kutak i zadovoljstvo, kako u kreativnom stvaranju, tako i u osobnoj nadogradnji, iskustvenom učenju. Često se iz kuće čuje smijeh, pjesma, ples, prošle su kroz nju i razne delegacije iz diplomacije, ministarstava, a i predsjednici države posjetili su ovaj prostor. Djeca iz vukovarskih vrtića i škola ovdje su učila o zdravom načinu prehrane, o reciklaži i iskorištavanju materijala, mladi su puno čuli o europskim fondovima i mogućnostima osobnog razvoja, a studenti se rado uključuju u mirotvorni i volonterski rad.
Vježbaju tu i osobe treće životne dobi, slikaju amaterske slikarice, pripremaju se razne priredbe i susreti. I nitko ne pita za etničku pripadnost, za sudjelovanje u ratu ili za političko opredjeljenje.
Radujemo se svakom rođendanu, novoj bebi, uživamo u uspjesima naših najbližih, častimo se, ispraćamo i dočekujemo mlade koji odu iz svog grada pa ponekad usput svrate, a poneki se i vrate, zakucaju na vrata i vrate se u isti zagrljaj iz kojega su prije nekog vremena otišli. Udruge za pomoć ugroženim skupinama građana uvijek nasmijano i raširenih ruku dočekuju one koji im dođu pomoći, koji ih daruju i koji brinu za njih. Svakom gostu pripremi se poklončić u znak pažnje i poštovanja, znak da su svi jednako dobrodošli.
Slušamo jedni druge, suosjećamo, radujemo se i tugujemo i svjesni smo da je sreća jedina stvar koja se množi kada se dijeli. Zašto je onda ne bismo dijelili?“, ispričala nam je Antunović Lazić.
Poruke su to iz grada na Dunavu koje bude nadu u ljepšu, manje opterećenu budućnost, lišenu višegodišnjeg balasta sukoba i mržnje, budućnost koja će biti otvorenija, mirnija i usmjerenija nekim novim generacijama.