Ljubaznost, velikodušnost, ljutnja, znatiželja - koliko su ti izrazi pojačani ili smanjeni kulturom u kojoj osoba odrasta, a koliko je ugrađeno u ''ljudsku životinju''?
Prijašnja literatura je, gledajući unatrag, ciljala malo previsoko u pokušaju odgovora na ovo pitanje. Naime, prethodna antropološka i ekonomska istraživanja naglašavala su varijacije u pravilima i normama koje reguliraju suradnju.
Primjerice, dok lovci na kitove u Lamaleri u Indoneziji slijede utvrđena pravila o tome kako podijeliti veliki ulov, lovci na kitove u Tanzaniji svoju hranu dijele najviše zbog straha od negativnog ogovaranja.
U Keniji se pak od bogatijih mještana Orme očekuje da plaćaju javna dobra kao što su ceste. S druge strane, bogati seljaci Gnaua u Papui Novoj Gvineji odbili bi takvu mogućnost jer stvara neugodnu uzvratnu obavezu za njihove siromašne susjede.
Iako su ovo vrijedni uvidi u ljudsku društvenu organizaciju, oni se bave složenim fenomenima s posljedicama, poput toga kako podijeliti ubijenoga kita na desetke ljudi ili kako financirati izgradnju ceste.
Kulturne razlike su (ne)važne
Umjesto toga, sociolog Giovanni Rossi sa Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA) ciljao je malo niže.
''Kulturne razlike poput ovih stvorile su zagonetku za razumijevanje suradnje i pomaganja među ljudima. Jesu li naše odluke o dijeljenju i pomaganju oblikovane kulturom u kojoj smo odrasli? Ili su ljudi prirodno velikodušni i skloni davanju'', pitanje je na koje je ukazao Rossi i nastojao naći odgovor.
Njegov međunarodni tim istraživača s UCLA, Australije, Ekvadora, Njemačke, Nizozemske i Velike Britanije analizirao je više od 40 sati videosnimki svakodnevnog života više od 350 ljudi u gradovima Italije, Poljske, Rusije, aboridžinske Australije, Ekvadora, Laosa, Gane i Engleske.
''Prosocijalnost i suradnja ključni su za ono što nas čini ljudima. No, različite kulturne norme mogu oblikovati naše razvijene sposobnosti za interakciju što dovodi do razlika u društvenim odnosima. Utvrđeno je da se način na koji ljudi dijele resurse razlikuje u različitim kulturama, osobito kada su ulozi visoki i kada su interakcije anonimne'', ističu istraživači.
Mala djela dobrote su univerzalna
Istraživanje, objavljeno u časopisu Scientific Reports, pokazalo je da su mala djela ljubaznosti česta i univerzalna. Međunarodna studija na ljudima na pet kontinenata otkrila je da ljudi pomažu jedni drugima u malim stvarima otprilike svake dvije minute te da češće pristaju na pozive za pomoć nego što ih odbijaju.
Registrirali su signale za pomoć, kao što je pitanje može li im netko dodati vodu za stolom ili vizualni signal pomoći kao što je borba s podizanjem teškog predmeta u kamion, i identificirali više od tisuću takvih zahtjeva.
Ljudi su udovoljili malim zahtjevima sedam puta češće nego što su odbijali, a šest puta češće nego što su ih ignorirali. Ponekad su odbijali ili ignorirali male zahtjeve, ali mnogo rjeđe nego što su udovoljili.
Prosječne stope odbijanja (10 posto) i ignoriranja (11 posto) bile su znatno niže od prosječne stope usklađenosti (79 posto). Sklonost usklađenosti u svim kulturama i na nju nije utjecalo je li interakcija bila među članovima obitelji ili neobitelji. Ljudi su pomagali bez objašnjenja, ali kad su odbili, 74 posto vremena dali su izričit razlog.
''Nalazi sugeriraju da je pomoć ukorijenjeni refleks u ljudskoj vrsti. Iako kulturne varijacije dolaze u obzir za posebne prigode i skupu razmjenu, kada zumiramo mikrorazinu društvene interakcije, kulturna razlika uglavnom nestaje, a sklonost naše vrste pružanju pomoći kada je to potrebno postaje univerzalno vidljiva'', rekao je Rossi.
Ljudska potreba za pomaganjem stvorila je volontiranje
Važno je graditi povezana društva, a to je sve jače vidljivo iz dana u dan. Važna karika u tom procesu je volontiranje.
''Ono potiče razumijevanje i širenje prosocijalnog ponašanja, omogućava stjecanje i razmjenu različitih iskustva i znanja, povezivanje s drugima u različitim vrstama djelovanja. Sudjelujući u različitim aktivnostima kojima doprinose dobrobiti drugih, volonteri izgrađuju vlastito samopoštovanje, unose radost i smisao u vlastiti život'', navodi u savjetima za volontiranje psihologinja Mirjana Nazor.
Solidarnost na djelu
Posebno važno je djecu i mlade senzibilizirati za potrebe drugih, solidarnost, zajedničko dobro i da sačuvamo humanost koja se nalazi u međuljudskim susretima i prijateljstvima, istaknula je za DNEVNIK.hr Lejla Šehić Relić, predsjednica izvršnog odbora Hrvatskog centra za razvoj volonterstva (HCRV), osnivačica i izvršna direktorica Volonterskog centra Osijek te predsjednica upravnog odbora Europskog centra za volontiranje (CEV), iza koje su dva desetljeća bogatog iskustva djelovanja u civilnom društvu.
Volontiranje je solidarnost na djelu i izraz aktivnog građanstva, naglasila je Šehić Relić i dodala: ''Ono osnažuje pojedince, izgrađuje osjećaj solidarnosti, potiče na sudjelovanje, štiti ranjive skupine od ekonomske, društvene i političke isključenosti. Volontirajući imamo priliku pomoći drugima, ali i ukazati na probleme i potrebe oko nas. Osim što je snažan društveni fenomen za stjecanje novih vještina i kompetencija, volontiranje je jedinstveno okruženje za građanski odgoj.''
Građani se cijele godine mogu uključiti u volontiranje, i to tako da se jave svojem najbližem volonterskom centru i pronađu aktivnosti za sebe. Kontakti volonterskih centara u Hrvatskoj dostupni su na web stranici Hrvatskog centra za razvoj volonterstva, a građani se mogu registrirati i u Volonteku te odabrati aktivnosti koje ih inspiriraju.