Da, najlakše bi bilo za loše rezultate kriviti okolnosti, situaciju, svoje prethodnike, pojedine članove stranke i tako dalje. Ali, činjenica jest da dojam stranke uvelike ovisi o dojmu koji u javnosti stvara predsjednik te stranke. Tko bi se posljednjim rezultatima trebao zabrinuti?
Prije svega Davor Bernardić, ali i Ivan Vrdoljak i Krešo Beljak. Rekli bismo čak i Milan Bandić, ali on je sada vjerojatno više zabrinut pitanjem koji još populizmi postoje u retoričkim priručnicima, a da ih on nije iskoristio u pokušaju očuvanja pozicije gradonačelnika.
Gdje je Ivan Vrdoljak i što on radi po pitanju lošeg rejtinga stranke? Saziva konferencije za novinare dajući izjave o ministru obrazovanja, bavi se pitanjima kurikularne reforme i prijevoza učenika u škole. Sve su to važne teme, ali bivši ministar koji je svoju reputaciju godinama gradio kao stručnjak za gospodarstvo, energetiku i graditeljstvo odjednom želi biti vjerodostojan kao branitelj (i graditelj) hrvatskoga obrazovanja. Ako njegova stranka i želi participirati u takvim temama, onda bi riječ trebao prepustiti ipak nekome stručnijem. Ma koliko mu teško bilo odreći se minuta ispred kamere.
Krešo Beljak, retorički se loše nosi s potresima unutar vlastite stranke, a što negativno utječe i na njegov imidž. Stranački kolege optužuju ga za autokratsko vladanje, pompozno odlaze iz stranke, a Beljak svojim izjavama, kvalifikacijama o „uhljebima“ i agresivnom retorikom samo potvrđuje optužbe. Slušajući ga kako govori o svojim donedavnim kolegama, nije teško pomisliti da su i autokratsko i autoritativno karakteristike njegovog „vladanja“.
Kako komunicirati sa stranačkim kolegama, kako s javnošću, pitanja su koja očito muče i Davora Bernardića. Dok s jedne strane Beljak pretjeruje s „agresivnom“ i „konfliktnom“ retorikom, Bernardiću nedostaje odlučnosti i oštrine. Ma koliko se on trudio biti kritičan i ispunjavati svoju obvezu šefa najveće oporbene stranke, u tome je vrlo blijed i neupečatljiv. Možda bi Bernardić i Beljak mogli zajedno malo poraditi i razmijeniti nekoliko retoričkih savjeta jer bi neka sredina između njih dvojice bila dobar recept.
Doduše, za razliku od malih stranaka u kojima jedva da je itko osim predsjednika ikada došao do izražaja (koga od aktivnih (nesuspendiranih!) članova HSS-a itko poznaje?!), Davor Bernardić mora se nositi sa stranačkim kolegama koji ga načelno i u teoriji priznaju kao predsjednika stranke, međutim, jedva čekaju da u bilo kojem mediju u bilo kakvim okolnostima daju svoje mišljenje o svemu. Ta nekoordiniranost između izjava pojedinih članova i predsjednika stranke, retorička i komunikacijska neujednačenost, stvaraju dojam da Bernardiću loše ide i unutarstranačka komunikacija. A kako će onda biti uvjerljiv kao oštra, kritična, ali konstruktivna opozicija.
U svakom slučaju, pad popularnosti stranke najveća je odgovornost njezinog predsjednika, a među svima njima najveći je gubitnik Davor Bernardić. Sve osobine koje je isticao kao komparativne prednosti u odnosu na svoje protukandidate, sve njegove puste želje o dijalogu, demokratičnosti, pretvorile su se u slabosti. U njegove retoričke slabosti koje postaju političke slabosti, a koje na kraju postaju slabosti stranke. Davor Bernardić kao budući, mogući premijer Hrvatske? Teško će se naći netko tko bi upamtio njegove riječi, a kamoli netko tko bi ga slijedio?
Najbolji test popularnosti stranke bit će lokalni izbori, a najbolji potez koji mogu napraviti slabi predsjednici slabih stranaka jest da se (ma koliko teško bilo) maknu iz medijskog prostora i prepuste ga svojim kandidatima. I tako im barem malo olakšaju tešku borbu koja je pred njima.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.