Vrhovni sud je prešutio krajnje neumjesnu primjedbu, prije nekoliko dana izrečenu u potpunom neskladu s Karamarkovom funkcijom i zakonskim ovlastima. Nešto je i više nego trulo s nezavisnošću hrvatske sudbene vlasti, kad su se suci vrhovnoga suda pravili da ovo nisu čuli. U zemljama, u koje se mi ugledamo, ovakva bi se izjava smatrala teškom uvredom digniteta stupa države, a ministar policije trenutačno bi stavio mandat na stol. O pritisku javnosti da i ne govorimo, ali za Hrvatsku, njezina ministra i takva pravila ne vrijede. Što je najgore takva pravila prihvaća i sudbena vlast i ne smeta joj što joj ministar policije šefuje. Karamarko je 3 u jedan, u vladi donosi političke odluke a izvan nje ocjenjuje kvalitetu prikupljanja dokaza, određuje kad je nešto gotovo, zacementira svoju dogmu, nerijetko kao u slučaju Hodak, izričući i sudski pravorijek.
>> Karamarka i Šimonovića uhvatila je panika
Šlogara, podsjetimo se osnova, ubojicom može nazivati samo pravomoćnost presude vijeća vrhovnih sudaca. Slično je bilo i s ubojstvom Pukanića, gdje je ministar policije suvereno, prije suda kao u krajnjeg u lancu, prstom upro u izvjesnog Jocu Amsterdama. Time je lopticu prebacio u Beograd, ne obazirući se na sve glasnije sumnje kako naručitelja atentata treba tražiti u Zagrebu. Radi li stoga MUP suprotno zakonu o policiji? Reklo bi se da radi, jer ministar je politička osoba, bez ovlasti vođenja ili komentiranja operative. Prvi profesionalac je ravnatelj policije. Ime Olivera Grbića u tom je smislu u nas gotovo zaboravljeno, a ministar pravosuđa govori o nekakvom duhu pravne države, koji je izašao iz boce. Prije bismo rekli da je taj duh pravnoj boci davno umakao.