Po jednom klijentu može zaraditi i do 3.000 kuna. A suprotno svim stereotipima, klijenti su joj ljudi za koje to nikada ne biste pomislili. Htjela je progovoriti o tom tabuu. Imala je strašnu želju jer previše je, kaže, crnih i tmurnih priča o tome, a ono kako se ona osjeća i kako to proživljava - takva ispovijest nikada se nije čula.
"Ja sam u privatnom životu srela puno više i imala loših iskustava s muškarcima i srela kretena da tako to kažem, nego u ovome", priča V. i pojašnjava kako su predrasude o klijentima najčešće. Nisu oni stari, ružni niti prljavi. To su svi oni za koje nikada ne biste ni pomislili da koriste te usluge.
"Ima klijenata koji ne bi mogli ostvariti svoju seksualnost bez toga, ima klijenata koji imaju invaliditet, koji imaju problema sa svojom nesigurnošću."
Erektilna disfunkcija, osjećaj manje vrijednosti, neznanje kako zadovoljiti ženu - sve to, kaže, nešto je o čemu se nikada ne priča, a opet mnogi takvi zovu upravo nju. Često nemaju partnerice, a ako imaju, pred njima će teško biti otvoreni kao što su s njom. Ona je osoba s kojom ostvaruju svoje fantazije.
"Prestala sam jesti da ne otimam djeci od usta"
"Ljudi odluče - idem kod neke osobe za koju nisam emotivno vezan, kojoj mi neće biti problem reći: daj mi pu.. na ovaj način... Ne boje se meni reći i napraviti sa mnom ono što bi se bojali sa svojom partnericom jer bi to onda ugrozilo njihov odnos.
Ne želim biti žrtva i nisam žrtva, ne želim da me netko smatra žrtvom. Ja sam odrasla osoba, kognitivno mogu shvatiti stvari i ja sam odlučila baviti se s time, mene nitko nije natjerao i isto tako me neće nitko odgovoriti od toga ukoliko ja to ne želim.
Kao osobu zapravo me zadovoljava i čini zadovoljnom kad vidim da sam nekome pružila užitak jer to je poanta tog posla. Poanta je posla da kad čovjek nešto radi da u tome i uživa. Naravno, kao i svaki drugi posao ima boljih i lošijih dana, ima boljih i lošijih klijenata. Ja to ne doživljavam kao teret ni kao nešto ružno, prljavo, to je moj posao. Ja nisam radodajka, ja sam poslovna žena ja to radim za svoju egzistenciju", pojasnila je V. svoju poslovnu i životnu filozofiju.
Na ovu njezinu rečenicu zna da će se javiti sto i jedna primjedba kako je mogla raditi nešto drugo. O prostituciji nikada nije razmišljala kao o idealnoj karijeri, ali niti to ne smatra nečim sramotnim. Skriva se samo iz razloga što je prostitucija kažnjiva, a društvo licemjerno, ističe.
"Radila sam isto kao većina sa srednjom stručnom spremom za plaću od 3200 kuna, nisam nikad bila doma, a nisam mogla jednostavno opstati na taj način. Bivši suprug mi je ostavio dosta dugova, nije pomagao oko djece, dugovi su sve više rasli. Tri mjeseca nisam bila u mogućnosti platiti režije. Prestala sam jesti jer sam osjećala da ja djeci uzimam iz usta ako ja jedem", ispričala je V.
Sve je počelo - ponudom
Posao u kojem je radila sve smjene, s kojim su joj djeca bila prepuštena sama sebi, kaže, nije dozvoljavao još jedno zaposlenje za dodatnu zaradu niti je podmirivao osnovno. Dok se sve to događalo, u svojim 40-ima, tražila je preko stranica za upoznavanje vezu, društvo. Ali umjesto toga, samo je dobivala ponude. Jednom je prihvatila i tako je krenulo. Nije se osjećala ni prljavo ni degradirano nakon tog prvog puta, mada je čula od djevojaka u tom poslu da su se upravo tako osjećale.
"Mene ne određuje kao osobu s koliko ljudi sam ja spavala. Kakva sam ja sa svojim bližnjima, sa sobom, koliko sam društvu korisna, to me određuje. To je isto kao kad bi me određivalo što volim, što ne volim jesti", kaže V.
U očima zakona to što ona radi spada pod prekršaj javnog reda i mira. I to joj nije jasno - kakav to ona javni red i mir krši ako nitko za to ne zna? Ne radi to na cesti, balkonu ili pred bilo čijim očima kaže. Koga ona time vrijeđa? Zašto se na njih gleda kao na nešto nepoćudno. To što ona radi je dogovor, kaže, tu nitko nikoga ne vara.
"U poslu ne toleriram vulgarnosti, nepoštovanje prema meni kao prema osobi ili prema tome što radim, ne toleriram cjenkanje i podcjenjivanje. Kažem svoje uvjete i onda dalje možemo o osobnim ukusima i željama razgovarati", pojašnjava.
Prostitucija je prekršaj. Organiziranje prostitucije je pak kazneno djelo. Ali se ono rijetko dosuđuje. Pokazuje to i istraživanje pravomoćnih sudskih presuda posljednje dvije godine.
Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar kaže da se od 90 predmeta koji su bili pravomoćno riješeni od 2014. do 2015., 85 predmeta ticalo prostitucije na ulici, a pet na stanove ili salone za masažu.
Zakon je još iz 1977. i kazna u njemu izrečena je u njemačkim markama. Te žene čije je presude istraživala Radačić, žene su starosti od 23 do 62 godine, teškog imovinskog stanja, nezaposlene, slabijeg obrazovanja, često samohrane majke s više djece.
Odlazak prostitutkama nazivaju sportom
"Završavaju u zatvoru vrlo često, jer se ide po hitnom postupku i provode noć u zatvoru, dobivaju kazne i nakon toga opet se vraćaju na cestu", ističe Radačić.
Mirjana je bivša prostitutka i jedina Hrvatica članica svjetske organizacije koja se bori za prava seksualnih radnica. Tvrdi, priznanja se iznude. A to podvodi li ih netko ili su možda dio lanca trgovine ljudima - rijetko se kad propitkuje.
"Da bi se nekoga procesuiralo i kaznilo za nešto, treba imati dokaza, a policija teško da će imati dokaz da su nekog uhvatili u prostituciji. Vi morate imati osobu koja je vidjela ili primopredaju novca, ali većinom to ide ovako: Mi smo došli, mi ćemo vas pokupiti", kaže Mirjana.
Imamo jedan od najzastarjelijih zakona u Europi, potpuno je patrijarhalan i krši ljudska prava, tvrdi Radačić, jer kažnjava se samo jedna strana - samo žene. Novi prijedlog zakona je bio predložen prije no što se stara vlada raspala. U njemu stoji kako bi se kažnjavali i davatelji usluga i klijenti, i to vrlo visokim novčanim kaznama.
"Kada bi prostitucija bila legalizirana, odnosno dekriminalizirana, onda se to ne bi toliko skrivalo i bilo bi puno lakše doći do onih koji nekoga podvode ili iskorištavaju. Bilo bi puno lakše ženama koje su u toj situaciji požaliti se bez straha da će biti kažnjeno gonjene ili izvrgnute ruglu ili ne znam osudi društva. Tada se ne bih morala brinuti hoće li mi doći policajac i ucjenjivati me tako da traži besplatnu uslugu za zaštitu, što sam doživjela", priča V. i dodaje da je prostitucije oduvijek bilo i bit će. Čak i oni koji te iste zakone izglasavaju su dio toga, utjecajni ljudi i političari.
"Ima puno ljudi koji odlazak prostitutkama nazivaju sportom i onda kažu dugo se bavim tim sportom, riješio sam ovu, riješio sam onu, ovu sam odradio, ima puno takvih. I što je najgore, onda ti takvi što se dugo bave tim sportom i koji to rješavaju imaju najgore riječi za te cure čije usluge koriste, mislim, to je toliko licemjerno i toliko jadno", kaže V.
Njoj svi znaju - djeca, majka, bliža obitelj i bliski prijatelji, dečko. I nitko je zbog toga ne osuđuje. Znaju kakva je osoba, kaže, znaju da nije u to ušla nepromišljeno. Voljela bi kad bi mogla na to zanimanje plaćati porez, uplaćivati si socijalno, mirovinsko i zdravstveno.
Najvažniji su joj sigurnosti zdravlje.
"Ne razmišljam o novcu samo, naravno da mi je to motivacija, ali nema tih novaca s kojima bi me neki mogli platiti, nema toga. Odbijam sve koji bi bez zaštite, sve što nije zdravorazumski odbijam, radije ću odbiti nekoga gdje nisam baš sasvim sigurna nego da riskiram."
Ona to uspoređuje s glumom. Kažu gluma je biti istinski svoj u imaginarnim okolnostima. Imaginacija je taj njihov odnos, ali ona je u tome istinski svoja.