INA, bolje reći odnos mađarskog MOL-a prema toj tvrtki, jasno pokazuje koliko je Hrvatska daleko od svoje energetske neovisnosti. Istraživanja nalazišta nafte ili prirodnog plina praktički ne postoje, sisačka je rafinerija pred gašenjem, a riječka proizvodi puno manje nego prije. HEP ne pamti investicije.
Stoga i ne čudi što je Hrvatska danas zemlja, ma koliko premijer tvrdio suprotno, energetski jako ovisna i troši milijarde kuna na uvoz.
Energetska slika Hrvatske poražavajuća je. Iz godine u godinu sve više ovisimo o uvozu. Trenutno Hrvatska proizvodi 51,7 posto energije, a uvozi je 48,3 posto.
Ovi trendovi sve su gori za Hrvatsku i postotak energije koju uvozimo sve više raste.
A što Hrvatska uvozi od energenata? U ovom trenutku uvozimo 100 posto ugljena. Uvozimo i 80 posto nafte, sve je veći i uvoz plina (trenutno 56 posto), a uvozimo i 39 posto struje.
Gdje je problem? Hrvatska desetljećima nije izgradila elektranu i na taj način osigurala neku energetsku neovisnost.
Primjerice, Plomin C zaboravljena je priča, termoelektrana Peruća također, kao što se ni hidroelektrana Ombla neće graditi. Vlasti nisu uspjele objasniti lokalnoj zajednici razloge tih investicija, a nevladine udruge i lokalna zajednica bile su glasnije i pobijedile.
Te tri investicije koštale bi 9,8 milijardi kuna i osigurale bi 20 posto energije u zemlji.
Stoga i ne čudi što Hrvatska svake godine, ovisno o cijeni barela nafte ili cijeni struje na europskim tržištima, uvozi od 7,8 do 11,96 milijardi kuna.
I još je jedan faktor važan - ovisimo o kiši. Ako ima kiše, uvozimo manje, a ako nema kiše, uvozimo više energije. Baš kao što u turizmu ovisimo o suncu, u ovom slučaju ovisimo o kiši.