Zasad još nema javnog objašnjenja zašto je došlo do proširenja hrvatskog sudjelovanja u misiji NATO saveza nazvanoj Ojačane prednje sigurnosti NATO-a (eFP - enhanced Forward Presence).
Prema prvotnim planovima hrvatski vojnici trebali su sudjelovati samo u NATO-ovoj misiji u Litvi, kamo bi trebali otići početkom 2018. godine. Međutim, službene informacije nakon sastanka Vijeća za obranu pokazale su da su planovi prošireni te da bi do 90 vojnika do kraja 2017. godine moglo biti upućeno u Poljsku. Sve trebaju još odobriti Vlada i Hrvatski sabor.
"Iako će konačan sastav, vrijeme raspoređivanja i brojčana veličina ovisiti o dogovoru s vodećim nacijama (SR Njemačka i SAD), očekuje se kako će u okviru borbene skupine raspoređene u Republici Litvi sudjelovati do 200 pripadnika OS RH, dok će u okviru borbene skupine raspoređene u Republici Poljskoj sudjelovati do 90 pripadnika OS RH. Što se tiče vremena raspoređivanja, očekuje se kako će pripadnici OS RH biti raspoređeni u borbenu skupinu u Poljskoj do kraja 2017., a u borbenu skupinu u Litvi početkom 2018.", kaže se službenom priopćenju nakon sjednice Vijeća za obranu.
U priopćenju se kaže da je Hrvatskoj stigao poziv Poljske, ali bez dodatnih detalja. Damir Krstičević, ministar obrane, Jutarnjem listu je rekao da je "Poljskoj iznimno stalo da donesemo pozitivnu odluku". "Smatram da je izuzetno važno da naše Oružane snage sudjeluju u ovoj misiji s obzirom na njenu geostratešku važnost, ali to u konačnici može pozitivno utjecati na naše gospodarske odnose s Poljskom", rekao je Krstičević za Jutarnji list. Inače, snage u Poljskoj su pod zapovjedništvom SAD-a.
Da će Hrvati u Poljsku još "ne zna" ni NATO
Na službenim stranicama NATO-a o eFP-u također nema informacija o tome da će hrvatski vojnici biti stacionirani u Poljskoj, već bi u toj zemlji trebali biti samo pripadnici američke, britanske i rumunjske vojske.
Vlatko Cvrtila, dekan veleučilišta Vern i stručnjak za međunarodnu sigurnost, nije iznenađen pozivom Poljske. "Kada imate dobre odnose s državom onda takvi upiti nailaze na pozitivne odgovore, čime joj dajete potporu. Sada je iskazana namjera i podrška ponajprije tijela koje po zakonu definira pitanja obrane i politike", kaže Cvrtila, dodajući da tek nakon toga slijedi Vlada, a potom i Sabor s konačnom odlukom.
Igor Tabak, analitičar portala Obris, zamjera upravo taj moment, da o slanju hrvatskih vojnika praktički na granicu s Rusijom još nije bilo nikakve rasprave ni na Vladi, a kamoli u Saboru. "Dolazimo u situaciju da se o stvarima odlučuje manje formalno, a oni puni sustavi odlučivanja zapravo budu pro forma", kaže Tabak.
Svi analitičari s kojima smo razgovarali slažu se u jednom - da Hrvatska nije imala puno izbora kada je u pitanju odluka o slanju vojnika. Stvari su prilično jednostavne, kao članica Saveza imate zaštitu, ali i obaveze da u toj zaštiti aktivno sudjelujete.
"To su više-manje vojne vježbe"
Cvrtila čak smatra da je okupljanje vojnika zemalja članica NATO-a na jednom mjestu jako dobra stvar. "Kada pogledate u sadržaju snage koje su tamo, to nisu snage koje bi bile zapreka u nekim imaginarnim sukobima. Međutim, uvježbava se zajedničko djelovanje, a vojske različitih zemalja navikavaju se na zajedničke procedure. To su više-manje vježbe, što nije loše za Oružane snage", kaže Cvrtila, dodajući da će tamo moći nešto naučiti i povećati svoje sposobnosti.
To što se se te "vježbe" odvijaju prilično blizu granice s Rusijom Cvrtila smatra dijelom taktičkih igara. "To jesu demonstracije sile, ali prije svega poruka vlastitoj javnosti 'mi nešto radimo', a manje suprotnoj strani 'gle kako smo jaki'. Ovakve vježbe vjerojatno neće izazvati sukob ili nešto što bi ugrozilo naše snage. Osim toga, unazad pet godina imali smo tri vježbe ruskih i srpskih snaga u Vojvodini", kaže Cvrtila, dodajući da to ne treba gledati kao nešto što povećava tenzije velikih sila.
"U svakom slučaju, ne treba očekivati da će naše snage doživjeti neku vrstu ugroze ili da će izazvati reakciju druge strane. Mi jesmo u NATO-u, i dok smo unutra surađujemo. Male države i na ovaj način mogu pojačavati svoje sposobnosti", kaže Cvrtila, koji je siguran da ovo okupljanje NATO snaga neće izazvati rat.
"Tripwire force"
Za razliku od njega Tabak je puno oprezniji. "Raspored ove četiri borbene skupine u razini bojne je dosta simbolična snaga. To je ono što su zapadni teoretičari nazvali 'tripwire force', dakle snaga na koju se napadač tek 'upikne' i pregazi je. Time bi članice Saveza imale konkretnu i nedvojbenu potvrdu da je do agresije došlo i da je ona ozbiljna toliko da je spremna u začetku pregaziti kombiniranu jedinicu NATO saveza. To je raspored koji ne mora, ali može biti dugotrajniji i zapravo ako bude sreće bit će vrlo mirnodopski", kaže Tabak.
Jelena Jurišić, docentica s Hrvatskih studija i stručnjakinja za Rusiju, misli da nema nikakve potrebe da se snage NATO-a grupiraju na tom području. "Nisam sretna zbog slanja vojske tamo, mislim da je to preduhitreno i ničim nije uvjetovano osim ambicijom baltičkih zemalja i Poljske da na račun NATO-a moderniziraju svoju vojsku", kaže Jurišić, dodajući da je vojni proračun tih zemalja znatno ispod minimuma pa na ovaj način nastoje povećati svoju vojnu moć.
"Ovo je jednako besmisleno kao što je to bio proturaketni štit. Najprije se objašnjavalo da se on postavlja zbog Iraka, pa zbog Irana, pa zbog Sjeverne Koreje. Sadam Husein je odavno mrtav, Iran je potpisao sporazum, a Sjeverna Koreja puca na potpuno drugu stranu", kaže Jurišić, koja nema iluzija da će ovo grupiranje vojne sile proći "bezbolno".
Druga strana neće samo gledati
"Rusija ničim nije pokazala da misli napasti na Baltiku. Ali treba biti svjestan da druga strana neće samo gledati svu tu vojsku", kaže Jurišić.
Cvrtila, međutim, osim što ne vjeruje da bi situacija mogla eskalirati, ne očekuje ni da se hrvatski vojnici u toj misiji dugo zadrže. "Operacija je vremenski limitirana i može trajati nekoliko mjeseci, do šest, a može biti i kraća. U tom smislu moglo bi se dogoditi nekoliko rotacija, ali mislim da Hrvatska ne bi trebala sudjelovati u više od jedne ili dvije rotacije, s obzirom na svoje kapacitete. To sve košta", kaže Cvrtila.
Kad smo već kod cijene ovih ratnih igara, o njoj se zasad ne govori pa se o tome može samo spekulirati. Zasad se ne zna ni što će od naoružanja i opreme Hrvatska prebaciti u Poljsku i Litvu. Jutarnji list piše da bi u Litvu moglo biti upućeno i osam BOV-ova naoružanih 30-milimetarskom vatrenom stanicom i integriranom protuoklopnom zaštitom te određeni broj vozila MRAP. U Poljsku bi pak mogla biti upućena tri višecjevna raketna bacača SVLR 122BM-21 GRAD.
Tabak je uvjeren da je riječ o troškovima u milijunima kuna. Štoviše, u desecima milijuna. "Kad se govori o satniji za Litvu, to je usporedivo s misijom Hrvatske vojske u UN-ovoj misiji na Golanu. Tada se vidjela razina troškova satnijske skupine u inozemstvu. To je ozbiljan novac", kaže Tabak.
Hrvatske snage u misiji na Golanskoj visoravni brojale su 140 pripadnika, a ta je misija Hrvatsku godišnje stajala oko 24 milijuna kuna, no u njoj su sudjelovali vojnici s osobnim naoružanjem.