Optužbe za teška kaznena djela pljušte, iako nema presuda nema čak ni kaznenih prijava. Unatoč tome filmaši su na udaru javnosti - svi u istom košu - da lažu, da žive na grbači poreznih obveznika, da ne vole domovinu.
Po tko zna koji put, kao jedan od glavnih aduta izvlače se branitelji. Jedan od njih, ujedno i glumac, Leon Lučev, javnosti se obratio emotivnim postom na društvenim mrežama. Pokušao je objasniti zašto je mnogima, ovih dana jednostavno pukao film. Ekipa Provjerenog istražila je tko koga za što optužuje.
''Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član udruženja filmskih radnika, odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991. godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam strah. Zato što sam se borio za slobodu. Da, nisam se branio, borio sam se za slobodu. Slobodu od okupacije, ugnjetavanja, slobodu da moja djeca žive u zemlji u kojoj mogu normalno zarađivati, živjeti, radovati se, učiti, razvijati se i na kraju ostati živjeti tu. Baš u toj zemlji. Još uvijek se borim za tu istu slobodu, drugim sredstvima.
I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Onoga što je vrijedno, što prepoznajem kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu.
Branitelj sam bio u sklopu 113 Šibenske brigade, 4 bataljona. Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, Miljevcima, Pakovom selu, Ključu, Nos Kaliku. Zajebano ratište, puno poznanika mi je poginulo i nekoliko prijatelja. Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Jebiga, iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji. I tako godinu dana, pa zatim Hercegovina. Iz rata sam izašao 92 kao 60% ratni vojni invalid.
Zašto ovo pišem i odakle mi ova potreba. Prvo da objasnim da svi branitelji ne razmišljaju isto. Ali smo svi bili u istim govnima, dijelili istu bol, rane, PTSP, traume, tjeskobe, ista post ratna sranja pogubljenosti, neprilagođenosti, usamljenosti, težine i opet boli.
Zašto smo različiti. Moji su bili partizani djedovi i bake, nisam se mogao poistovjetiti sa ustaštvom. Nije mi u genetskom kodu fašizam.
Nisam mrzio, djevojka Sanja, koju sam tada volio bila je Beograđanka. Nisam mogao mrziti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu.
Nuđen mi je vojni stan na šibenskim Materizama nakon rata, 92 kvadrata, nisam ga uzeo, djed me naučio svoje ne damo, tuđe nećemo.
Nudili su mi posao u vojsci nakon rata, nisam prihvatio, jebiga uvijek sam bio i ostao terenac. Invalidnost nisam obnovio.
Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom vjerom da ovakvih branitelja ima puno dao podršku institucijama, dijelovima ovog sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode.
Jedna od tih institucija je HAVC.
Institucija iza koje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića utemeljitelja tog centra. On je dao život da bi se danas u svijetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom valu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih europskih filmskih institucija. Da. Jednoj od najboljih. I karijera Hribara, koji nakon Muškarca bez brkova nije snimio ni jedan jedini film. Mi, moji kolege i ja, jesmo. I dogodila se Kinematografija. Jedne male zemlje. Dogodili su se autori, mladi, srednji, stari. Nagrade po cijelom svijetu. Svi govore o Hrvatskoj i čude se. Štima. Kako?
Radom. Trudom. Dosljednošću. Vizijom. Hrabrošću. Ogoljavanjem. Zajedništvom. Bliskošću jedne filmske zajednice koja nema podjela, ali ima zajednički cilj-dobar film. I zajedničkim radovanjem Hani, Zrinku, Daliboru, Dubravki, Ognjenu, Juri, Cannes, Venecija, Berlin, Europski oskar, padaju jedan za drugim.
Meni kao branitelju to je vrijednost, vrijednost jednog društva, jedne i više generacija koje djeluju zajedno, meni je to ono za što sam se borio ono u što mogu vjerovati. Meni je to oblik zajedništva u kojem želim da odrastaju moja djeca. Meni je to ono za što im s ponosom mogu reći, za ovo se tata borio u ratu.
I što još reći. Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude. Da krenemo podržavati vrijednosti i graditi nove. Da podržimo jedni druge shvaćajući da svi osjećamo posljedice rata, boli rata, traume rata, ali da vjerujemo da postoji i druga perspektiva, način da ih nadvladamo, da gradimo stvari koje vrijede zajedno.
Jer temelj zdravog društva je bliskost zajednice ili zajednica koje u njemu žive. Meni je bliskost HAVC, meni je bliskost Zlarin, ljudi koje volim, poštujem, cijenim. Meni su bliskost ljudi. Sve ostalo je ideologija. U nju ne vjerujem. Ukoliko podloga nije bliskost među ljudima'', napisao je Lučev na Facebooku.
Na tribini su pozivali da vrate novac, zazivali ime grada Vukovara, spominjali branitelje. Puko im je film, kažu. Dosta im je svega. Poluinformacija, dezinformacija, klevetanja i prozivanja.
Javnost o svemu malo zna, čuju se samo povici ''di su pare'', da je HAVC kriminalna hobotnica, da Hribar laže i krade, da si međusobno pogoduju. Da praktički nitko nije čist.
''Kada se difamacijski kaže da je Mirković dobio 3,12, 5, koliko li milijuna, ne razumije se da Mirković dobiva eventualno 2-3% budžeta za svoj višegodišnji rad na tom filmu', rekao je glumac Igor Mirković.
''Mene duša boli, jer ja radim 30 godina kao glumica, imam uglavnom 10-satno radno vrijeme, gotovo i nemam godišnji samo da bi živjela i da bi preživljavala tako da mogu reći da me takav stav vrijeđa'', kazala je glumica Ksenija Marinković.
Obračun s HAVC-om preko revizije, samo je nastavak. Počeo je prošle godine. I to filmom Masakr u Dvoru. Danskim filmom kojeg je djelomično financirao HAVC, a koji je prema riječima branitelja i povjesničara, neistinitim podacima kriminalizirao domovinski rat.
''Hrvatski branitelji, dragovoljci, branitelji Vukovara zdušno će se zalagati da se ovakve stvari sankcioniraju na način koji je primjeren, a od ministra Hasanbegovića tražimo hitnu smjenu HAVC-a gospodina Hrvoja Hribara'', rekla je Zorica Gregurić iz Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara.
Tada je šef HAVC-a nastojao objasniti da su i sami obmanuti odlukama producenata te da nisu bili upoznati s promjenama scenarija. No šteta je već bila učinjena.
''To je spin''
''Da se nije HAVC upustio u tim nekoliko manjinskih koprodukcija poglavito ovaj Masakar, nikad se ne bi mogao stvoriti ovaj ideološki spin. To je spin, on nema utemeljena u stvarnim događajima vezanim uz taj film, ali je uspio prebaciti stvar na poziciju ideologije, patriotizma, emocija i uključio je u čitavu ovu operaciju jednu društvenu grupu protiv koje se ne može, protiv koje smo svi nemoćni'', rekao je Hrvoje Hribar.
Isti akteri od tada, aktivni su bili i na tribini. Ali i neki drugi branitelji, koji na stvari ne gledaju poput njih!
''Tu ima još hrvatskih branitelja i pisaca koji smo bili u ratu. Kao što je Labrović rekao maloprije, jeste li ikad digli glas za sve pljačke i što se sve dogodilo loše u ovoj zemlji? Niste, pa stoga se ostavite i hrvatskog filma'', rekao je glumac Milivoj Beader.
Vinko Brešan jedan od vjerojatno najzvučnijih imena domaćeg filma. Tvrdi, sukus cijele situacije jest da je došlo do toga da jedni brane politiku napretka, a drugi žele baš to - politiku koja bi sve postojeće pomela.
''Nažalost, ono što se dogodilo da je film evidentno postao previše neovisan od politike. I sve što se danas dešava i svi procesi koji se danas dešavaju su zapravo vraćanje hrvatskog filma pod kontrolu politike'', kazao je Brešan.
Sličnog je stava još jedan doajen hrvatske kinematografije – Zrinko Ogresta. ''Naravno da je riječ o jednom udaru, ja bi rekao, od jedne struje koja na taj način želi iz nekih vrlo separatnih, privatnih interesa zasjesti, da tako kažem, na kinematografiju'', rekao je Ogresta.
''To je Vinko Grubišić, to je moj kolega Sedlar koji je meni još uvijek drag i simpatičan, jer je to pojava koju ne umijem objasniti iako je ponekad vrlo neugodno, to je naša kolegica Ivona Juka'', kaže Hribar.
Prvoprozvani Grubišić tvrdi - nije samo nekoliko. ''Jučer me zvalo njih 100, neki i od potpisnika'', rekao je Grubišić. Tko su ostali nije želio otkriti. Sestre Juka, jedne od rijetkih koje glasno prozivaju HAVC i Hribara, ali i on njih.
Nova afera
Nova afera oko HAVC-a, nastala je prije dva tjedna. Spominju se troškovi za mobitele, parkinge, ali najviše je za oko zapela opaska da se novac u iznosima većim od 200 tisuća kuna dodjeljivao bez odobrenja ministra. U zakonu stoji ta odredba, no svi dosadašnji ministri, odbori i predsjednici HAVC- više od 20 čelnih ljudi, taj su članak tretirali kao onaj koji se odnose na operativne troškove samog HAVCA- ne za financiranje filmskih projekata.
''Mi zapravo dolazimo u situaciju da svaki kratki film u ovoj zemlji može biti snimljen isključivo uz blagoslov ministra. Takve faraonske ovlasti u Europi, u Europskoj uniji nema nitko'', naglašava Mirković.
Provedbom tog zakona doslovno kako je napisan, pala bi u vodu ideja neovisnog filma. Naime, svaki ministar imao bi pravo stopirati film koji mu nije po volji. Novac je od osnutka HAVC-a dodjeljivalo Vijeće, a u tome neki vide problem. Tvrde da je ekipa unutar HAVC-a međusobno po prijateljskim vezama protivno pravilima dijelila sredstva čak i sebi samima.
''Moj film na prošlom natječaju nije prošao. Ja nemam potrebe zbog toga nešto vikati po sustavu. Popraviti ću scenarij, možda bude bolje. U svakom slučaju, ono što je važno - mi ne odobravamo novce jedni drugima, mi ponekad i rušimo projekte jedni drugima'', kaže Mirković.
''Vi ili vaš kolega ili netko drugi ne može sjediti u tijelu i dodijeliti novac sebi. To vam izgleda ovako - onaj kojem se dodjeljuje novac taj vam u trenutku glasovanja izađe vani zapali cigaretu i vrati se bogatiji za 3-4 milijuna kuna'', kaže Grubišić.
Na pitanje je li to nekome prijavio odgovara niječno. ''Ma dajte molim vas, nemojte od ljudi raditi policijske suradnike'', kaže Grubišić.
''Grubišić želi maknuti fokus javnosti s dva projekta''
Hribar na to sliježe ramenima i tvrdi - sluša to godinama. Nema presuda, pa ni tužbi na taj račun. ''Oni optužuju mene za što? Za što oni optužuju mene? Gdje je jedna lipa? Jedan dinar, gdje je jedan euro? Čak u toj slavnoj reviziji koja polemizira sa sustavom, s modelima, s načinom... gdje piše da je netko provukao karticu, gdje piše da je netko ukrao dnevnicu ili važnije - gdje piše daje netko nekome pogodovao pa sklopio neki nakaradni ugovor kao što neke televizije sklapaju i dan danas posve nekažnjeno nakaradne ugovore s nevjerodostojnim partnerima'', kaže Hribar.
Napadima na HAVC- tvrdi Hribar, Grubišić želi maknuti fokus javnosti s dva projekta. Jedan je spor oko arhive filmova iz doba Jugoslavije, a koja je sad u rukama Jadrana filma. A drugi da je Grubišić s državnom televizijom sklopio izvansudsku nagodbu za snimanje Gričke vještice vrijedan gotovo deset milijuna. O tome šef Jadran filma, nije želio govoriti.
Uskoro se raspisuje natječaj za novog ravnatelja. U međuvremenu, inicijativa upućuje molbu Saboru da razmisli oko nalaza državne revizije. Da se postigne dogovor na korist filma koji je prema njihovim riječima napokon krenuo dobrim putem. Potvrđuju to festivali, priznanja, nagrade.
Je li se u sustav uvukla kriminalna hobotnica, to će se tek morati utvrditi - je li se uvukla politika, to malo tko više dvoji.