U Gunji je prošle godine rođeno četrdesetak djece, najviše u posljednjih deset godina. 'U najvećem stresu, u najvećem zlu kada smo izgubili sve, kuću. Kada je sve bilo uništeno. Kada smo sve izgubili dobili smo najveće blago', kaže nam Jasna Dugonjić, majka malene Lucije.
A seku je prošle godine dobila i mala Almedina. Majka kaže, njih su joj dvije uvijek na prvom mjestu. 'Moj muž kad dobije plaću ja prvo njih osiguram. Njih dvije da imaju mjesečno što treba. Mlijeko i pelene. To se prvo njima mora osigurati, a nama što bude', kaže Rusmira Pezerović.
Iako je otac ove djevojčice baš danas ostao bez posla, pun je optimizma. Već sutra će tražiti novi posao kako njegovim damama ne bi ništa nedostajalo. 'Bitno je da djeca ne plaču da im mogu priuštiti mlijeko ili čokoladu da ne kažu da nema. Da ne otvore frižider i da kažu da nema', kaže otac Ajle i Almedine, Đovani Pezerović.
Ove obitelji godinu poplava pamtit će kao najbolju godinu u svom životu, jer kažu, roditeljska ljubav - pobjeđuje sve.
No, da je Gunja samo izuzetak te da Hrvatska zapravo izumire dokazuje i primjer malenog mjesta Vinjerac podno Velebita.
Ovo mjesto nekad je bilo simbol pomorstva i zaposlenih obitelji. Danas mjesto u kojem se godinama nije čuo dječji plač.
Nekada je ovdje živjelo više od tisuću stanovnika. Danas ih je svega stotinjak. Kada je prije 50 godina brodska veza ukinuta, stanovništvo se počelo iseljavati. Kuće su ostale prazne, a čamci na suhom.
Danas više nema ni ambulante. Škola je zatvorena prije 20 godina. Posljednja je ključ u bravu stavila pošta. Uz trgovinu, jedno što radi je kafić. Zimi se na dan proda desetak šalica kave.
Vinjerac je u začaranom krugu - tko bi ovdje htio doći živjeti, nema osnovne životne uvjete. Ivo Gregov je među rijetkima koji se doselio. 'Vinjerac umire. Ne samo da umire, nego je skoro umro. Sramota je da drugi vesele selo, a mi smo ga nekad uveseljavali', kaže Ivo.
Mjesto danas krase vikendice. Zimi potpuno prazne. Život je ovo koji se sveo - na preživljavanje.