'U noći sa 16. na 17. prosinca 1991., na sastanku Vijeća ministara tadašnje Ekonomske zajednice u Luksemburgu, ministar vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Genscher je uz pomoć kancelara Helmutha Kohla uspio slomiti najprije Francuze pa onda Engleze, a pomogli su mu ministri vanjskih poslova Danske i Belgije', prisjetio se Granić te dodao: 'Kasno u noći došla je potvrda da će Hrvatska biti priznata u roku od mjesec dana, ali da prethodno mora izvršiti još neke uvjete, osim uvjeta Baldinterove komisije. To je bilo sporazumna evakuacija i deblokada vojarni. Ja sam to potpisao osmog prosinca uz pomoć SAD-a i EZ'.
Pojasnio je kako je uslijedilo prekidanje vatre, koje je ministar Gojko Šušak potpisao 3. srpnja 1992. Među uvjetima su bili i Ustavni zakon o zaštiti manjina te pozitivno izvješće Europske komisije, koje je došlo neposredno prije priznavanja. Nakon što su ti uvjeti ispunjeni, 15. siječnja je uslijedilo priznavanje.
>> Svečano u Karlovcu: 'Hrvatska je nastala krvlju hrvatskog naroda'
'Kada smo dobili informaciju iz Bruxellesa, bili smo jako sretni. Veselili smo se u Vladi, stvorena je moderna Hrvatska. Samo šest mjeseci prije Beograd je imao strategiju da nas pohapsi i postavi marionetsku vlast. Bili smo sretni kao djeca. Nazdravili smo. Čak mislim da nismo imali šampanjac, nego smo popili vino u kabinetu Franje Gregorića. Sastali smo se uži kabinet Vlade i kucnuli najskromnije moguće. Predsjednik Franjo Tuđman je u tom trenutku bio u predsjedničkom kabinetu, a navečer je slavio s građanima na Jelačić placu', rekao je Granić.
No i za vrijeme slavlja, napominje Granić, bili su svjesni izazova koji ih čekaju. 'Trećina teritorija je bila okupirana, dolazile su mirovne snage, država je bila razorena, prijetio je krvavi rat u BiH, SAD nas još nisu priznale, nismo bili članica EU. No vjerovali smo da je država definitivno stvorena, a za to su bili najzaslužniji branitelji i odluka predsjednika Tuđmana da se ide na referendum i proglasi suverenitet', pojasnio je Granić.
Nepovoljne okolnosti
Dodao je kako su u to vrijeme priznate i druge države, poput Češke i Slovačke, ali ne pod istim nepovoljnim okolnostima. 'Imali smo samo Svetu stolicu kao čvrstog prijatelja, koja je činila više nego za bilo koju državu u modernoj povijesti. A od ljeta 1991. imali smo i Njemačku i austrijskog ministra vanjskih poslova. Dijaspora je pomagala taj proces, a bilo je tu i drugih prijatelja, ali samo ovi su bili aktivni političari', rekao je Granić.
Napominje kako je kontekst nastajanja Hrvatske države još uvijek nedovoljno poznat, te da ona ne bi bila stvorena da nije bilo želje i entuzijazma 'naroda i većine građana Hrvatska'.