Trgovine su posljednjih mjesec dana prepune šarenih ukrasa koji će svoje mjesto pronaći u obiteljima koje slave Uskrs. Pokraj nezaobilaznih pisanica gotovo svih materijala i boja, s polica nas često 'gleda' i zeko. Neodoljivi čokoladni zamotan u šareni papir vjerojatno je bio i čest predmet koji se našao u košarici osoba koje zapravo Uskrs ne slave.
No, od kud zeko u cijeloj priči o Uskrsu? Kako je napisala Jasna Čapo Žmegač u svojoj knjizi 'Hrvatski uskrsni običaji', 'uskrsni je zec tumačen kao pratitelj germanske božice proljeća Ostare (odakle može potjecati i ime Uskrsa u germanskim jezicima) i kao prastari simbol plodnosti, što je do danas prošireno objašnjenje u laičkim krugovima.'
>> Zeko rođen bez ušiju osvaja srca posjetitelja
Žmegač objašnjava kako se 'otprilike u drugoj polovici 18. stoljeća u Srednjoj Europi spominje zec koji na uskrsno jutro na skrovitim mjestima ostavlja djeci jaja. Godine 1789. u Švicarskoj je nastao vjerojatno prvi slikovni prikaz traženja jaja, zamišljen kao idilična obiteljska scena: pod majčinim nadzorom djeca tragaju za skrivenim jajima, na rubu slike nalaze se zec i košara puna jaja'.
Zeku kao jednog od simbola Uskrsa popularizirali su Amerikanci. Kako su blagdanski običaji ondje velikim dijelom sekularizirani, potraga za pisanicama koje je donio zeko nije rezervirana samo za vjernike. Roditelji, baš kao sa spomenute švicarske slike, obično sakriju pisanice s poklonima u kući ili dvorištu, a veseli zadatak djece je da ih pronađu. Njima je rečeno da ih je preko noći sakrio uskrsni zeko.
Zašto baš zeko? 'Zec je maštovit način nagrađivanja djece, a ritual traženja skrivenih jaja nov način njihova odgoja: umjesto fizičkih kazni, građansko društvo počinje primjenjivati neprisilne oblike odgoja, potičući poslušnost pohvalama i darivanjem', napisala je Žmegač.
Zec je istisnuo svoje suparnike kokoš, pijetla, lisicu i kukavicu
Kao i američki, mnogi hrvatski roditelji svoju djecu, osim pisanicama počaste i sitnim poklonim koje je preko noći donio uskrsni zeko, a valja ih skrivene pronaći u dvorištu ili kući.
'Može se pretpostaviti kako je zec k nama prenesen iz srednjoeuropskih kultura u kasnijoj fazi, kad se već ustalilo i istisnuo svoje nekadašnje suparnike (kokoš, pijetla, lisicu, kukavicu)', piše Žmegač. Pojasnila je kako su s kraja prošlog stoljeća obitelji koje su živjele u gradskom okruženju poticale djecu da pripreme gnijezdo na balkonu ili u kući kamo bi im zeko donio poklon.
Mnogi su se mališani zahvaljujući upravo ovoj tradiciji i danas, osim šarenim pisanicama, razveselila i poklonom kao nagradom što su bili dobri.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.