Premda je formalni zahtjev za članstvom u Europskoj uniji podnijela početkom 2003. godine, put Hrvatske prema ujedinjenju s Europom zapravo je počeo njezinim osamostaljenjem. Odnosi hrvatskih vlasti s pojedinim europskim državama i s Europom u cjelini u ratnom i poratnom razdoblju često su bili zategnuti, a Hrvatska je određeno vrijeme provela i u svojevrsnoj političkoj izolaciji, no i u najtežim je vremenima jasan državni cilj bio uključiti se u europske (i atlantske) integracije i na neki način pobjeći s Balkana.
Tome su na svoj način pridonosili svi nosioci vlasti u Hrvatskoj, od početka 90-ih do danas.
Jedan od ključnih datuma na europskom putu Hrvatske bio je 15. siječnja 1992. godine kada su njezinu neovisnost priznale članice tadašnje Europske zajednice. Već u svibnju iste godine, Europska je komisija predložila hrvatsko uključivanje u PHARE, jedan od pretpristupnih programa namijenjen tranzicijskim državama.
No, zbog nepovjerenja država članica prema stanju ljudskih prava u RH i hrvatskog sudjelovanja u ratu u BiH, u spomenuti je program Hrvatska ušla tek u ožujku 1995. godine. Istovremeno su započeli i pregovori o trgovini i suradnji, ali oni su prekinuti 4. kolovoza 1995., prvog dana Oluje, a provedba programa PHARE je suspendirana.
Politika regionalnog pristupa i suradnja s Haagom kao uvjet
Dvije godine kasnije Europska je unija usvojila politiku regionalnog pristupa namijenjenu državama jugoistočne Europe, a u svibnju 1999. predloženo je stvaranje nove generacije ugovornih odnosa u sklopu Procesa stabilizacije i pridruživanja, koji se odnosi na Hrvatsku, BiH, Albaniju, Makedoniju i tadašnju SR Jugoslaviju.
Kao neki od najvažnijih uvjeta za sklapanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju postavljeni su suradnja s Haškim tribunalom, zaštita ljudskih i manjinskih prava, povratak prognanika i izbjeglica te prepoznatljiv angažman u regionalnoj suradnji. Ocjena suradnje s Haagom u sljedećim se godinama pokazivala presudnom u napretku Hrvatske prema europskim integracijama.
Promjena vlasti i poboljšanje odnosa s Europom
Promjenom vlasti 2000. godine hrvatski se strateški cilj ulaska u Europsku uniju nije promijenio, ali su odnosi s EU krenuli nabolje te je na putu prema Europi došlo do intenziviranja raznih aktivnosti. Već je u veljači osnovana zajednička radna skupina za pripremu za uključivanje RH u procest stabilizacije i pridruživanja, ubrzo je Ured visokog predstavnika EU u Zagrebu prerastao u Izaslanstvo Europske komisije, a u svibnju je zaključeno kako su ispunjeni preduvjeti za početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).
Prgovori o SSP-u su počeli u studenom 2000., a sporazum je potpisan 29. listopada 2001. te je Hrvatska formalno postala potencijalnom kandidatkinjom za članstvo u EU.
Račan podnio zahtjev za članstvom
Krajem 2002. Hrvatski sabor usvojio je Rezoluciju o pristupanju RH EU, Vlada je u siječnju 2003. usvojila prvi Nacionalni program RH za pridruživanje Europskoj uniji, a tadašnji premijer Ivica Račan je 21. veljače 2003. u Ateni, s obzirom da je rotacijsko predsjedanje Europskom unijom tada obavljala Grčka, predao službeni zahtjev Hrvatske za članstvo u EU.
U travnju 2004. godine Europska je komisija predložila otvaranje pristupnih pregovora, a Europsko je vijeće u lipnju iste godine Hrvatskoj dodijelilo status kandidata.
Sanader imenovao čelnike pregovaračkog tima
U prosincu 2004. Europsko je vijeće odredilo 17. ožujka 2005. kao datum početka pregovora, uz uvjet da do tada bude ostvarena puna suradnja Hrvatske s Haškim tribunalom. Nekoliko dana prije tog datuma tadašnji premijer Ivo Sanader usuglasio se s čelnicima parlamentarnih stranaka o šefovima pregovaračkih skupina. Tadašnja ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Kolinda Grabar-Kitarović imenovana je voditeljicom pregovaračke skupine, a Vladimir Drobnjak glavnim pregovaračem u procesu pristupnih pregovora.
Početak pregovora odgođen zbog 'slučaja Gotovina'
No, europski su ministri vanjskih poslova pregovore, samo dan uoči njihova najavljenog početka, odgodili na neodređeno jer je procijenjeno da suradnja Hrvatske s Haagom nije potpuna. Šefovi država članica ubrzo su osnovali radnu skupinu kojoj su dali zadatak da utvrdi stupanj suradnje RH s Tribunalom.
Spomenuta se skupina u travnju sastala s tadašnjom glavnom haškom tužiteljicom Carlom del Ponte, a na sastanku je bio i premijer Ivo Sanader, čija je vlada nakon svega zajedno s Haagom usvojila Akcijski plan za rješavanje slučaja generala Ante Gotovine (tzv. Program od šest točaka), koji je tada bio u bijegu.
Del Ponte je 2. listopada zaključila kako Hrvatska surađuje u potpunosti, a već u noći s 3. na 4. listopada na bilateralnoj Međuvladinoj konferenciji RH-EU u Luksemburgu odgođeni su pregovori napokon službeno otvoreni. General Gotovina uhićen je oko dva mjeseca kasnije - 8. prosinca.
Pregovori započeli 'screeningom'
Prva faza pregovora sastojala se u 'screeningu', tj. analitičkom pregledu usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU, koji je za sva poglavlja okončan unutar sljedećih 12 mjeseci, a u lipnju 2006. Hrvatska je prvi put otvorila i privremeno zatvorila pregovore u jednom poglavlju - poglavlju 25. Znanost i istraživanje.
Također u lipnju 2006., EU je nakon nekoliko godina naznaka da bi RH u članstvo mogla ući u paketu s državama regije, skinula nadležnost Radne skupine za zapadni Balkan s Hrvatske, koja je prešla u nadležnosti nove Radne skupine za proširenje i sporazume o pridruživanju Vijeća EU.
Krajem 2006. Hrvatska je imala pet otvorenih poglavlja, od kojih su dva privremeno zatvorena, a 2007. je otvoreno još 11 poglavlja, ali nijedno nije zatvoreno.
>> Kakvi smo u odnosu na Europljane: Ovo je 'osobna karta' Hrvatske
Europa najavila plan za kraj pregovora, Slovenija krenula u blokadu
U ožujku 2008. Europska je komisija najavljivala skoru objavu plana za dovršetak pregovora s Hrvatskom do kraja 2009. godine, no u listopadu 2008. pojavili su se problemi u odnosima sa Slovenijom, zbog čega se cijeli proces rastegnuo. Službena je Ljubljana tada počela s blokadom pregovora uz obrazloženje da Hrvatska svojim dokumentima dostavljenim tijelima EU u okviru pristupnog postupka prejudicira međusobnu granicu na kopnu i moru. Do kraja 2008. broj blokiranih poglavlja narastao je na deset.
U prvoj polovici 2009. godine s blokadom su počele i druge države, predvođene Velikom Britanijom i Nizozemskom, koje nisu dozvoljavale otvaranje danas već famoznog Poglavlja 23 - Pravosuđe i temeljna prava, a u pozadini je ponovno bila suradnja s Haškim tribunalom koji je od Hrvatske tražio da mu dostavi topničke dnevnike iz Oluje.
Sanader podnio ostavku, Kosor s Pahorom dogovorila deblokadu
1. srpnja 2009. Ivo Sanader je neočekivano podnio ostavku, prepustivši premijersku dužnost svojoj dotadašnjoj potpredsjednici i ministrici Jadranki Kosor. Ona je s tadašnjim slovenskim premijerom Borutom Pahorom uspjela dogovoriti da se granični spor dviju država prepusti međunarodnoj arbitraži te je Ljubljana do kraja godine deblokirala hrvatske pregovore s EU.
Sredinom 2010. Hrvatska je konačno otvorila sva poglavlja, no stvari su i dalje zapinjale u Poglavlju 23. U ožujku 2011. Europska je komisija u izvješću o ispunjavanju mjerila za to poglavlje navela 'znatan napredak' Hrvatske, što tada još nije bilo dovoljno za njegovo zatvaranje.
Mjesec dana kasnije mađarski je premijer Viktor Orban u Europskom parlamentu dramatično upozorio kako je zbog snažnih otpora proširenju Unije među članicama postao upitan lipanjski rok za završetak pregovora s Hrvatskom. Ipak, sredinom svibnja iz okruženja povjerenice za pravosuđe Viviane Reding stigla je informacija da je preporučila svom kolegi Štefanu Fueleu zatvaranje poglavlja 23 jer smatra da je Hrvatska ispunila sve zahtjeve.
Barroso objavio 1. srpnja 2013. kao ciljani datum ulaska
Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso 10. lipnja 2011. objavio je kako je ciljani datum ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. Nakon toga, Europsko je vijeće 24. lipnja pozvalo na završetak pregovora do kraja mjeseca, što se i dogodilo 30. lipnja, i na potpisivanje pristupnog ugovora do kraja godine, što se dogodilo 9. prosinca, kada su predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor na ugovor stavili svoje potpise.
Ipak, za Hrvatsku je uveden pretpristupni monitoring za tri najteža poglavlja - Tržišno natjecanje, Pravosuđe i temeljna prava i Pravda, sloboda i sigurnost.
Dvotrećinska većina na referendumu
Sljedeći je korak bio referendum, na kojem se 22. siječnja 2012. oko dvije trećine od gotovo dva milijuna birača, koliko ih se odazvalo, opredijelilo za ulazak Hrvatske u EU. Hrvatski je sabor pristupni ugovor ratificirao 9. ožujka.
Uslijedila je faza ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovorima u parlamentima svih država članica. Taj je posao već 1. veljače 2012. prvi obavio slovački parlament.
U travnju je Europska komisija objavila prvo izvješće o pretpristupnom monitoringu, u kojemu je identificirala nekoliko pitanja u kojima su bili potrebni 'daljnji napori'. Drugo je izvješće stiglo u listopadu i u njemu je utvrđeno deset zadaća koje Hrvatska mora ispuniti do pristupanja EU.
Neizvjesnost ratifikacije u Sloveniji
Ratifikacije sporazuma za to vrijeme išle su glatko u većini država, ali kao izuzetak se ponovno pojavila Slovenija. Ovoga je puta problem granice nadomjestio neriješeni problem prenesene štednje Ljubljanske banke. Neizvjesnost je bila velika, s obzirom da rješenja nije bilo na vidiku, a zbog političke krize u Sloveniji se sve češće kalkuliralo s raspuštanjem parlamenta i prijevremenim izborima.
No, 11. ožujka 2013., manje od četiri mjeseca prije ciljanog datuma ulaska Hrvatske u EU, hrvatski premijer Zoran Milanović i njegov tadašnji slovenski kolega Janez Janša potpisali su Memorandum o suglasnosti o rješavanju pitanja prenesene štednje Ljubljanske banke. Parlament u susjednoj državi pristupni je ugovor ratificirao 2. travnja.
Njemačka ratificirala posljednja
Krajem ožujka Europska je komisija objavila posljednje izvješće o monitoringu, u kojem je konstatirano da za njim više nema potrebe. Time je otvoren put ratifikaciji pristupnog ugovora u Danskoj i Njemačkoj. Ratifikacija u Njemačkoj bila je posljednja, a okončana je 16. svibnja.
Sredinom travnja hrvatski su građani prvi put izašli na izbore za Europski parlament te su izabrali 12 zastupnika, koji dužnost preuzimaju 1. srpnja.
U Europskom je parlamentu 10. lipnja doneseno pozitivno mišljenje o Nevenu Mimici, koji s 1. srpnja postaje prvi član Europske komisije iz Hrvatske. Obnašat će dužnost povjerenika za zaštitu potrošača.
Nova faza državnosti
Gotovo 22 godine nakon proglašenja neovisnosti, Hrvatska 1. srpnja 2013. započinje novu fazu svoje državnosti, kao 28. punopravna članica Europske unije.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook