Jedna grupa muškaraca sastaje se svake srijede kako bi razgovarala o osjećajima. Postoje već više od deset godina. Dubravko Kezić je u "Krugu muškaraca" od početka. "Tu se osjećam sigurno. Mogu sigurno reći kako se osjećam. Znam da će me saslušati, da me neće osuđivati i da me nitko neće pokušati spasiti. I mogu biti ono što jesam", rekao je Dubravko.
Doktor znanosti i veterine koji za sebe tvrdi da će u krugu ostati dok ne umre jer, kaže, otkako dolazi bolji je čovjek. Tvrdnja s kojom se bez dileme ovdje slažu svi.
Samo naoko sličan kružok u zagrebačkoj Savskoj ulici. Mjestu s kojega u manje od minute kreće pomoć vatrogasaca. "Dresirani smo da posao odradimo na najbolji mogući način", rekao je Mario Kušt, voditelj grupe.
"Nema dijela tijela kojeg nismo vadili iz svih mogućih i nemogućih situacija i mislim da to nije normalno. Želimo mi to priznati ili ne", rekao je vatrogasni zapovjednik Siniša Jembrih.
Zoran Gorički zapovjednik je postaje Jankomir, vatrogasac pune 23 godine. Na intervenciji, kaže, nastradalim osobama nikada ne gleda lice, to je svojevrstan obrambeni mehanizam. No prvu intervenciju neće nikada zaboraviti. "Pamtim samo da sam došao kao da sam došao s kolinja. Moje odijeloje bilo skroz krvavo", napominje.
Sve što vide i dožive kao i emocije koje s time idu u paketu, u pravilu ostaju u postaji. Da bi svoje osjećaje dijelili na tamo nekom krugu srijedom navečer, makar se on i zvao muški, ne pada im na pamet.
"Ni pod razno", poručuje Mario Kušt, voditelj grupe. "Mogu jedino srijedom na večeru u Alcatraz ići", poručuje Jembrih. "To mi je bezveze. Da sada pričam tamo nekom desetom šta se meni događa u životu... to mi je čista glupost. Ako nemaš povjerenja u prvog do sebe onda tamo nekom strancu na cesti pričati o nečem… ne", poručuje Kušt.
Neozbiljniju ekipu na tako ozbiljnom poslu teško da ćete naći, ali to su vatrogasci, kažu. I to je način na koji se oni nose i sa stresom i s emocijama. Humor, u pravilu crni na njih tvrde ima terapeutski učinak, jednak onome u koji se kunu dečki iz "Muškog kruga" kojima je emocije lakše podijeliti s ljudima s kojima privatno nisu toliko ili uopće bliski.
"Osjećam da je dragocjeno imati krug u kojem bez obzira na to što imam za reći, da će me se saslušati", poručuje jedan od muškaraca.
"Baš je lijepo otvoriti se prema drugim ljudima", ističe Brano Marković. U martama i ošišan na nulu prije biste očekivali da govori o posljednjim navijačkim neredima, a ne o emocijama i strahu kojeg osjeća. Ali njega to ne brine. Dolazi posljednjih šest mjeseci, a prvi krug neće nikada zaboraviti.
Nisu muški babinjak
"Tada sam zapravo prvi put vidio odrasle muškarce kako pričaju o emocijama, o vrlo intenzivnim emocijama", kaže Brano. Bude tu i suza, ali više su izuzetak nego pravilo, kažu. Ne vole da ih se naziva muškim babinjakom jer oni to jednostavno nisu. U krugu uz pravila postoji i struktura. Odmah na početku svatko kaže kakve osjećaje donosi u krug.
"Dio mene je očekivao osudu... ti si slabić ovo ono, a vidio sam toliko razumijevanja, prihvaćanja u njihovim očima, da je to bilo wow", kaže. James je Englez. Bivši ratni reporter koji se doselio na hrvatsko selo kako bi uzgajao stoku. Nema puno prijatelja, kaže, i u krug dolazi kako bi se družio.
"Čini mi se da je ponekad veliki izazov biti shvaćen od strane ljudi koji nisu proživjeli jednak raspon emocija. Jer kada se suočiš sa smrću, kada je pogledaš u lice, to te iskustvo nikada ne napušta", ističe James. Rat u Afganistanu i Iraku, ljudske patnje i stradanja koja je bilježio svojim objektivom, svjestan je, ostavile su traga. Toliko da vjeruje da ima PTSP, jer neke je slike teško izbaciti iz glave.
"Upoznao sam žene koje su se namjerno spalile kako bi se unakazile i učinile toliko odbojnima da ih njihovi muževi ne bi više silovali. To je poprilično ekstremna stvar za čuti i vidjeti", kaže James.
Srušiti predrasude, raditi na sebi...
Muški je krug proizašao iz Mankind projekta, neprofitne organizacije koja više od trideset godina postoji u SAD-u. Cilj je srušiti predrasude i patrijarhalno shvaćanje muškaraca kao onih koji su macho, koji ne pokazuju emocije. Potiče se rad na sebi, samosvijest.
"Meni osobno je teško tražiti podršku od drugih ljudi generalno, a od muškarca još i teže, ali tu, iako imam zbog sebe još uvijek osjećaj da mi je teško, znam da ako mi treba, dobit ću je bez ikakvih pitanja, bez ikakve sumnje", poručuje Robert.
Za svako mišljenje koje u krugu daju jedan drugome, traži se dopuštenje, tj. želi li taj netko savjet ili pomoć. "Ovo nije klub spasitelja. Dođemo podijeliti stvari", kaže Dubravko.
Ako želite biti dobar prijatelj, upravo je slušanje, kaže psiholog Igor Mikolušić najbolja stvar koju možete učiniti.
"Samo prilika da nas netko sasluša bez da nas osuđuje, da mi čujemo ponovo naše misli i da ih ponovo isprocesuiramo može biti oslobađajuće, možemo dobiti nekakve spoznaje o našem životu koje nismo mogli dobiti samo rominirajući o našim emiocijama", napominje psiholog. Vještina je to koja se u suvremenom društvu gotovo pa izgubila, kaže, ali nešto što se itekako može naučiti i što ovdje gotovo pobožno prakticiraju. "Na neki način ovo mi je nekakva mentalna higijena", kaže Dubravko.
"Za razliku od "Muškog kruga" u vatrogasnom pristojnost i politička korektnost nisu na cijeni. "Pa mi baš i ne pazimo previše. Dapače, čak gledamo da uvrijedimo jedan drugoga pa onda nemamo s tim problema, moram priznati", kaže voditelj grupe Ivan Cvitić.
Niti za sebe misle da su heroji niti da su macho tipovi. Ali pričati o emocijama u njihovom je poslu ipak specifična stvar. Da su fizički, ali i psihički i emocionalno u redu, provjerava se svake dvije godine na obaveznom liječničkom pregledu.
"Mislim da većina nas koji idu na liječnički, a nije lijepa riječ da lažu, ali na neki način iskrivljuju istinu. Znači, ako na liječničkom te pita imaš li problema sa zglobovima, nitko neće priznati da ima određenih problema. Ili ako te pitaju imaš li određenih psihičkih problema psiholoških sigurno to nećeš priznati, ali to na kraju može dovesti do toga da ti izgubiš svoje radno mjesto. Znači, umjesto da imaš plaću x, da imaš plaću x minus 40 posto", poručuje Jembrih.
Muškarci ne plaču?
Emocije su zeznuta stvar, čine nas ranjivima. Pričati o njima nešto je što muškarcima nije vično, barem se tako misli. U društvu je to i dalje tabu. Netko će reći da muškarci ne plaču, ali i da zaplaču kada ih nitko ne gleda. I to je istina koju potvrđuju brojna istraživanja. Svoje emocije muškarci su manje skloni dijeliti od žena, ali to ne znači da ih ne doživljavaju jednako intenzivno.
Neki od ispitanih priznaju da su plakali u javnosti. "Ma plaču i dečki, plaču", kaže Drago.
Stereotipi da muškarci ne plaču, kaže Mikloušić, ne mogu nam donijeti ništa dobroga. "Potiskivanje emocija je povezano kasnije i sa lošim fiziološkim ishodima ili zdravstvenim iskodima i na kraju sa slabijom ili nižom kvalitetom života", ističe psiholog.
I u jednom i u drugom krugu, radi se na emocijama samo na različite načine. Iskreno progovarajući o tome što im je na duši i aktivno slušajući ili se na granici dobrog ukusa i političke korektnosti šaleći na tuđi, ali i vlastiti račun.
"Mislim da nema ništa loše u tome u principu dok god ljudi konsenzualno rade stvari koje sve njih usrećuju ne bi trebali osuđujuće gledati prema tome, dapače trebali bi to poticati", uvjeren je psiholog. I onu da muški ne plaču, a samim time nemaju i ne izražavaju emocije zauvijek zaboraviti.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr