Bakr Sazikurde, iza drvenih vrata, sprema svoju baglamu. Kao da je, od sebe, hoće sakriti. Počela je smetati. Samo nekoliko minuta prije, malu trgovinu, vitki žičani instrument učinio je najtužnijim mjestom na svijetu. Bakr svira kurdske narodne pjesme. Sjeta. Tuga. Nesreća. Baš kao i kurdska povijest. Ne mora nitko ništa reći. Pristavio je Bakr čaj. Od kada je baglama iza vrata, kao da je skinuo breme. Osmijeh mu se vratio. Zamirisao je jasmin. Srčemo. Obojica.
Izvan trgovine okružuje nas grad Erbil. Duša nikad priznatog Kurdistana. Ispod velebnih bedema tvrđave, ispod žutog sunca na zastavi, mislim kako je Bakr sjajan čovjek; istina blag, rijedak slučaj, jer ne huška i ne izgovara prijetnje, koje su ovdje česte jer ih tako svi razumiju.
On takav, ne može biti drugačiji od svih onih čiji je kažiprst uvijek prijeteći uperen u nebo. Od onih iza čijih leđa su zastave i suborci sa kalašnjikovima. Fali svijetu ovakvih ljudi. Koji kada im je teško, zasviraju. Fali ih svugdje, ali ovdje najviše. Nije da ih nema, samo su malo posustali. Život ih ovdje sasvim sigurno ne štedi.
„Zamisli da ovdje sjedimo, a bomba padne malo dalje, na našu kuću i pobije nam cijelu obitelj. Što bi napravili? Reći ću ti jer znam. Uzeli bi pušku i pustili bradu. A oni, takozvani džihadisti upravo se tako hrane, tako žive i preživljavaju. Našom mržnjom i željom za osvetom. Oni bolje ne znaju. Nitko ih nije naučio što znači bolje.“ Obojica gledamo na gradski trg. Obitelji se fotografiraju. Starac hrani golubove. Prodavači šipaka i suhih smokava. Fontana. Minaret. Slika bliskog istoka kakvog gotovo više i ne viđamo, takvog smo ga i prestali zamišljati. Zaboravili smo gradove glazbenika i pjesnika, umjetnika i astronoma, vrtove, taverne, plesačice. Erbil je naizgled miran. To je ovdje rijetko i neprocjenjivo bogatstvo. S obzirom da su prve crne zastave i glavni grad Islamskog kalifata, Mosul, udaljeni 80 km ... pitam se: kako?
'Vidiš', kaže Bakr, 'na ovom mjestu nije moguće reći ni jednu riječ, a da je netko ne čuje'. Ostalo sam trebao shvatiti ili zaključiti. Sam. Srčemo. Prodavač šipaka mirno je sjedio, ne nudeći svoje crvene plodove nikome od prolaznika.
Erbil je u Iraku. To će nevoljko priznati većina ovdašnjih Kurda. Zapravo, kaže Bakr, nama se dogodio Irak. Gotovo da jest tako. Dogodila se i nesreća. Sve se nekako dogodilo. Ne postoji generacija, koja će čitati ovaj tekst, a koja svakodnevno, ne sluša priče o nesreći u Iraku. Ratu i Iraku. Dvije riječi koje su ovdje neraskidivo povezane.
Naši očevi ili bake čitali su o napalmu i Vietkongu, generacija danas čita koliko je u Vijetnamu proizvedeno Nike tenisica ili koliko je u Thra Nangu otvoreno hotela. Njihova djeca, danas nečije majke i očevi, ne tako davno slušali su o genocidu u Ruandi, danas je vijest kako je Googleov server a optički kabel nudi 4G brzinu.
Dobro, u tom nekom nezavidnom vremenu, kada su se rađali naši sinovi, bio je rat i u Hrvatskoj, ili da kronološki budem jasniji, tada su se rodili oni koji danas čitaju novine na tabletu. Ali Hrvatska danas ima tehničku vladu i to zamalo tripartitnu. Tehničku. Hvalim se.
Sumorne su slike zatim nezaustavljivo dolazile iz Sudana, Somalije, Meksika, Šri Lanke pa arapsko proljeće. Ili danas arapska zima. Bilo je ratova, sigurno ih nije nedostajalo. Eto i obrazovana, turističi orijentirana, multikulturalna Sirija je u ovom nezavidnom društvu već 4 godine. Ali ipak da se vratim na početak, Irak je zapravo jedna i jedina ... konstanta. Samo je pitanje da li se radi o više, ili manje, nesreće!
Vjerovatno će većina komentara ispod teksta početi i završavati sa Amerikancima i imperijalizmom. Zapravo sve što napišete imat će smisla. Jer ovdje i najveći besmisao dobije neki svoj pojavni oblik. U prodavaonicu ulaze muškarci. Prijatelji. Bakr dolijeva. Srčemo. Pušimo.
Kako? Zašto? Stariji ne znaju. Ni ja ne znam. Možemo tek tvrditi da je ovo mjesto na kojem sve teorije zavjere dobiju smisao i gdje sve geopolitičke analize postaju besmislene. Objasniti? Sumnjam da to itko može na manje od nekoliko stotina stranica. Komplicirano je čak i nabrojiti ključne riječi zadnjih iračkih desetljeća.
Spominjemo petrodolar, iračko-iranski pa zaljevski rat, invazije, okupacije, Amerikance koji su došli pa otišli, pa došli pa otišli, sunite, šijite, kemijskog Alija, Saddama, Kurde pa do sada, i najmračnijeg zareza u povijesti ovog kaosa ... ISIS-a. Ili Daasa kako se ovdje naziva kalifat, a za njih je Al Qaida kao skupina izviđača pristupnika.
Radi se tu o jednoj povijesti. O povijesti nafte. Pitam se je li moguće da su te rupe u suhoj zemlji i smrdljiva crna tekućina koja izbija iz njih, donijeli toliko zla ovoj zemlji da se ljudi, ne samo sa strahom sjećaju prošlosti, nego se boje i vlastite budućnosti. Nafta. Nafta. Jer da nije nje, da samo pričamo o vrelom pijesku i ovcama koje su donedavno tu pasle, vjerovatno bi samo, tek poneki očevi, znali za ovakav Irak.
Ovako znaju svi. S koljena na koljeno. Našoj generaciji je ostalo desetljeće napada iz zraka kao manji dio pakla koji su angloameričke snage s neba spustile na Irak. Blokada i sankcije učinile su puno veću štetu. Nikad nisam čuo za licemjerniju pogodbu od međunarodne kampanje, dogovora ili trgovine 'nafta za hranu'. Zamislite? Bez okolišanja - Nafta za hranu!
Svi tako natiskani sjećaju se prošlih vremena, i slažu, kako su sankcije, narod čija je razina prehrane, školovanja i javnih službi bila daleko viša od regionalnog prosjeka, gurnule u neshvatljivo siromaštvo. Zemlja je krajem prošlog stoljeća imala nacionalni dohodak po stanovniku oko 3000$, danas je on manji od 400$, što je čini jednom od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Sustav obrazovanja i zdravstva potpuno je urušen.
Međunarodne snage, plus Rusi, počeli su prije mjesec dana intezivno bombardirati položaje ISIL-a. Nečiji je avion stalno u zraku. Čujemo ga i ovdje. Pričamo dalje, dok se čaj hladi, kako negdje daleko padaju bombe. „Bolje bi im bilo da ih bombardiraju knjigama“, zajedljivo kaže Bakr. Tom je univerzalnom idejom Zapada da se problem rješava sankcijama i bombama, direktno učinjena šteta četvorici od pet Iračana. A bombe ne rade malu štetu. Nisu to samo rupe u krovovima kroz koje će kapati kiša.
„Zamisli dalje“ kaže Bakr „Zamisli da ovdje sjedimo, a bomba padne malo dalje, na našu kuću i pobije nam cijelu obitelj. Što bi napravili? Reći ću ti jer znam. Uzeli bi pušku i pustili bradu. A oni, takozvani džihadisti upravo se tako hrane, tako žive i preživljavaju. Našom mržnjom i željom za osvetom. Oni bolje ne znaju. Nitko ih nije naučio što znači bolje.“
„Reći ću ti jer znam. Bombe ne ubijaju samo teroriste! Pa ako ih već žele bombardirati bolje da ih bombardiraju knjigama. Da bar nauče što znači biti musliman i kako se vjeruje u Boga.'
Zoran Marinović hrvatski je dokumentarni fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina snima iz brojnih zemalja, …. Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Conga… Fokus njegova rada i specijalnost, dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu.
Dugo smo se svi zajedno pitali: zašto? Odgovori su danas dostupniji nego ikad.
Saddam Hussein je bio bezumni tiranin? Ništa veći nego deseci sličnih koji su u isto vrijeme kao posebni i uvaženi gosti, uz crvene tepihe i počasne garde, primani u Londonu, Parizu ili Washingtonu. Da je režim stranke Baat tiranija, nitko nije ni sumnjao, ali to nije bio problem u neka ružičasta vremena dok je Saddam bio junak u ratu protiv iranskih mula. Da li je ugnjetavao manjine, posebno Kurde? Da, je, ali situacija s Kurdima je bila jednako loša i u Turskoj i u Iranu. S tim da Saddam nikad nije pokušao uništiti kulturu ni zabraniti kurdski jezik, a niti raseliti 2 milijuna ljudi. Turska je. Turska koja danas pregovara za ulazak u Europsku uniju.
Irak nagomilava oružje, kemijsko, za masovno uništenje? Da, to su bile laži. Da je irački nuklearni program neizvediv tvrdio je službeni UNCOM-ov inspektor puno prije Blairovih laži u britanskom parlamentu ili Bushovih prevara u Senatu. Dok je Saddam služio zapadu, kupovina oružja nije bila problem, to je bio samo posao. I to dobar posao na Bliskom Istoku.
Dobro, ako ne postoji ni jedan neoborivi argument, gdje je onda uzrok?
Zlo negdje drugdje nećemo popraviti ako ovdje propustimo napraviti dobro. Možda je tako započela ta priča? Možemo i pitati je li bolje učiniti jednu stvar na jednom mjestu ili nigdje ništa? Kaznit ćemo zločine svojih neprijatelja, a prešutjeti zločine svojih prijatelja koji onda neće biti zločini. Sve dok nam ne postanu neprijatelji. E to se desilo. Iraku.
Kombinacija bijesa i očaja dovodi do toga da sve više mladih ljudi u arapskom svijetu osjećaju kako je jedini odgovor na teror koji žive i proživljavaju, iz dana u dan, zapravo... terorizam.
A kako stvari stoje bolje da ih bombardiramo knjigama. Bakr opet vadi baglamu. Njemu kad je teško zasvira. Pjeva o jednoj, nesreći.
*Autora Zorana Marinovića možete pratiti na njegovoj službenoj Facebook stranici.