Mateo Holjevac se nedavno vratio s još jednog natjecanja, svojevrsnih olimpijskih igara za osobe sa sindromom Down, i to sa srebrom oko vrata. Natjecanje se održavalo u Turskoj, a ogromnu podršku, kao i uvijek, činili su mu njegova obitelj, klub i treneri.
"Rusija, Nizozemska, Italija... Njemačka, Rusija, Nizozemska...", nabrojio je džudaš Mateo reporterki Provjerenog Emi Branici u kojim se sve zemljama već natjecao i iz kojih je donio medalje. "Sad ću ići u Švedsku", dodao je.
"Zadovoljan sam, ali nisam baš presretan da sam drugi, ali trebalo je doći u finale i bilo je super", podijelio je Mateo što misli o srebrnoj medalji iz Antalije. A osim njega, medalju, i to brončanu, osvojio je još jedan Hrvat, Nenad Vrbanec iz Čakovca.
"Znači ja vam ne mogu opisati, kad oni stanu na postolje i drže ruku na grb kimona, baš se osjećaju ponosnim, važnim i kad to čovjek vidi stvarno je presretan i vidi da je napravio nešto predivno", hvali ih ponosni trener Filip Šeketa.
"Bilo je preko 35 zemalja i preko 1000 natjecatelja i 7 sportova, uz džudo bila je još atletika, futsal, gimnastika, rukomet, stolni tenis, košarka, tako da je zbilja bilo jedno predivno iskustvo i svi smo se cijelo vrijeme grlili. Bila je jedna predivna topla atmosfera, toliko su svi srčani, to je nešto posebno", podijelio je trener atmosferu s natjecanja.
Rođen s leukemijiom
Mateu, rođenom s Downovim sindromom, kao novorođenoj bebi dijagnosticirana je novorođenačka leukemija, a liječničke prognoze nisu bile dobre.
"Joj ma strašno i sad kad čovjek priča kad se prisjeti stvari, stisne ti se grlo, ali moraš preživjeti s tim", govorio je tada Mateov otac.
No Mateo je išao na sve terapije i vježbe ne bi li razvio svoje sposobnosti. Prohodao je s dvije godine iako je roditeljima rečeno kako možda nikada neće stati na svoje noge, a sluh koji je gotovo izgubio ipak se vratio.
"Trebalo je jako puno vremena da se on naučio sam oblačiti, kad se rodio kao beba on nije znao čak ni jesti. Nije znao ni na flašicu, nije znao ni na žlicu, nije znao držati žlicu, nije znao gutati, žvakati. Stalno smo po kontrolama, ali Mateo se uvijek bori i nema vremena za ništa drugo nego samo trenira, nešto radi, samo akcija", rekla je mama Anita.
Ljubav prema džudu rodila se kada je s tri godine s mlađim bratom Lukom otišao na prvi trening. Pošao je kao pratnja, a već kroz pet minuta bio na tatamiju. Bila je to ljubav na prvi pogled.
"Nije mi bilo lako u početku. Imao sam jednu dozu straha kako ću to, ali onda sam sjeo sam sa sobom i razmislio. Bit cu jednostavan, bit ću normalan, neću raditi razliku između njega, radit ću s njim kao i s drugom djecom", podijelio je trener Ivan Bućan što ga je mučilo kada je upoznao Matea.
Neraskidivo prijateljstvo
Bio je to ujedno i početak velikog prijateljstva. U Ivanu je pronašao najboljeg prijatelja, ali i uzor.
"Još je sigurno dalek put pred nama, imamo velike planove. Mislim da će naše prijateljstvo ostati ne samo dok je karijere nego cijeli život", znao je Ivan oduvijek.
Premda mu Ivan više nije trener i ne živi u istom gradu, prijateljstvo je neraskidivo! A kontakti, makar oni virtualni i dalje su redoviti.
Sve svoje pojaseve zaradio je pod istim uvjetima i kriterijima kao i vršnjaci. Nije tu bilo nikakvog popuštanja ili gledanja kroz prste. Jer to, uz Mateovu upornost, nije bilo ni potrebno. A baš takav, uporan i predan je od prvog dana!
"Koliko on daje, koliko volje ima, koliko želje, koliko živi za treninge, za natjecanja. Ja se ne sjećam da je on ikad rekao da neće ići na trening, a za natjecanje ne sjećam se uopće da ne bi išao. Još on nas opominje 'danas je ponedjeljak, trening je'", kaže tata Miro.
Dvadeset pet medalja
Uz takvu disciplinu, godine znoja, treninga, odricanja, ni rezultati nisu izostali.
Dok se Mateo hvali da je do sada osvojio sedam ili osam medalja, njegovi treneri imaju drugačije brojke.
"Dvadeset četiri medalje je Mateo osvojio do Turske. Prošli smo od one Rusije kada ste nas prvi put snimali, gdje smo prvi put išli i probijali led, do tad su 24 natjecanja odrađena. Prošli smo, kako bi se moglo reći, pola Europe i tko ne bi bio ponosan?", kaže trener i prijatelj Ivan.
"Prema Mateovim ambicijama, a i podršci roditelja, on tu ne želi stati i već iduće godine imamo europsko prvenstvo u Švedskoj, a za 4 godine Olimpijske igre u Meksiku tako da se ja nadam da ćemo već sada početi skupljati sponzore i donacije da se uspije to sve realizirati jer motivacije ima, a dok ima motivacije u sportašu ja mislim da ga se mora gurati dalje", podijelio je planove za seljedeća natjecanja trener Filip.
Ljubav u Antaliji
Nije Mateo u turskoj Antaliji osvojio samo srebrnu medalju. Već čini se i srce jedne mlade dame!
"Prvo smo se gledali, onda smo slali puse i to sve. Zove se Marija", rekao je Mateo i podijelio planove za budućnost. "I prsten još malo", priznao je.
"Plesali su u hodniku, tamo je bio piano, žena je svirala, on ju je pozvao, za rukicu, zagrlili su se, baš nježno plesali", prisjeća se Filip kroz smijeh.
Korak do crnog pojasa
Prije deset godina sanjao je velike natjecanja i postolja. Sada ih živi. No ovaj 21-godišnjak, osim još kojeg zlata oko vrata, ima još velikih planova u džudu. Već sada je na korak do crnog pojasa!
"Mateo je sad nosioc smeđeg pojasa, to je zadnji pojas kao učenički i sad u dogovoru s trenerima planira se početi pripremati za majstorski pojas, to je ujedno i jedna kruna u džudo karijeri. Ja se nadam da do sljedeće reportaže Mateo bude imao crni pojas", rekao je trener Filip.
No Mateo osim crnoga pojasa želi i nastaviti putem svojih uzora, trenera Ivana i Filipa.
"Biti trener, vodio bi ekipe na turnir, tako nešto. Mogao bi trener biti u Dugoj Resi. Ja bi trenirao, mali ne slušaju pa bi morao vikat na njih, treba malo vikat. Oni bi se igrali, igrali bi se lovice, a ja mogu voditi one velike dečke, 2. i 3. srednje, oni su dobri, veliki dečki, ja bi njih vodio", rekao je Mateo.
A oni koji s njime rade godinama uopće ne sumnjaju da će u svome naumu opet uspjeti. I u tome mu i dalje namjeravaju biti podrška.
"Evo neki dan je Novak Đoković ostao bez trenera, razišli su se, ali to ne znači da nisu ostali prijatelji i da se ne vole kao Mateo i ja još uvijek. Mi se volimo i uživo, volimo se i preko videopoziva, volimo se na bilo koji način", rekao je Ivan.
Financijsku potporu daje i grad Duga Resa. Roditelji kažu da su zbog Mateovih natjecanja svoj proračun rastegnuli do razmjera za koje nisu ni znali da je moguće. Ali kada vide sreću na njegovom licu, kažu, opcija odustajanja jednostavno nije moguća.
Odustajanje nikako ne bi bilo u njegovom stilu. Borac od rođenja. Osvajač medalja, a i očito srca. Da će na našem idućem snimanju biti s crnim pojasom, ne sumnjamo. A tada te više nećemo zvati samo Mateo, već Sensei Mateo!
Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.