Može se slobodno reći da se Andrej Plenković suočio s možda najtežom situacijom u svojoj premijerskoj karijeri. I kako se nosio s time? Izvedbeno možda iscrpljen, umoran, s još manje energije, ali sadržajno osobito rječito. Plenkovićevski! Jučer je, naime, pokazao kako je usavršio svoju retoričku taktiku umanjivanja, marginaliziranja i banaliziranja problema s kojima se suočava u svojoj Vladi.
Njegovo obraćanje javnosti nakon rekonstrukcije pokazalo je ponovno jednog staloženog, mirnog, „sve imam pod kontrolom“ govornika, koji iako iscrpljen, pronalazi i volju i snagu da svojom elokvencijom zamagli sve ono što je, sada već tjednima, uznemiravalo i oporbu, i koalicijske partnere, i širu javnost.
Ministri njegove Vlade suočeni su s aferama svih vrsta, a on govori o „opterećujućoj slici u medijskom, komunikacijskom, pa i političkom smislu“. Eufemizam, odnosno izrazi ublažavanja, u premijerovoj retorici dobivaju sasvim novu dimenziju. Ministri upleteni u kojekakve malverzacije stvaraju „opterećujuću sliku“?! A ne samo to, nego mediji koji te afere razotkrivaju „oduzimaju pozornost od svega što se dobro radi u tim ministarstvima“. Dakle, netko tko se u Hrvatsku vratio s dugog putovanja i pritom bio lišen informacija o proteklim zbivanjima slušajući premijera pomislio bi: pa čemu cijela ova pompa? I kad bi netko spomenuo, primjerice, prijedlog zakona o mirovini sa 67 godina, čuo bi premijera kako govori da tu uopće nema problema nego jednostavno „medijsko forsiranje“ stvara jednu negativnu sliku.
Premijer stručnjak za umanjivanje i zamagljivanje problema
Dakle, ako je premijer postao stručnjak za nešto, onda bi se to moglo svesti na dvije vještine: umanjivanje i zamagljivanje problema te prebacivanje odgovornosti. Prve dvije i pol minute, mogli bismo reći, najočekivanijeg epiloga Vladinih kriza, premijer govori, a ne kaže ništa. Osim što spominje kako Hrvatsku očekuje predsjedanje Vijećem Europske Unije, a na tim je „temeljnim postavkama koncipirana rekonstrukcija Vlade“. Pa baš i nije, sudeći prema proteklim događajima, već je motivirana brojnim aferama koje opterećuju njegove ministre. Retorički recept: Reci nešto pozitivno (predsjedanje Vijećem EU) da se ublaži negativno, premijer koristi u gotovo svim kriznim komunikacijskim situacijama. A drugi retorički recept jest: govori puno, okolišaj, impresioniraj rječitošću pa će se zaboraviti glavni razlozi cjelokupne situacije. Osim toga, onda se na pitanje nekog „dosadnog novinara“ uvijek može odgovoriti: već sam to rekao, niste slušali (što je također poznata premijerova taktika).
Nismo dobili odgovore zašto ministri odlaze
I upravo slušajući premijera, javnost nije dobila konkretne odgovore zašto neki ministri odlaze, a neki ipak ostaju (opterećujućoj slici ove Vlade pridonose mnogi koji su u njoj i ostali). Također, od premijera javnost nije dobila niti osudu sada već bivših ministara, nego tek osudu medija koji oduzimaju pozornost od dobrih vijesti. Niti je javnost dobila bilo kakvo jamstvo da se takve afere više neće događati. Ono što je javnost dobila jest, kroz mnogo riječi uvijeno pitanje, zašto radite problem tamo gdje ga nema. No, eto, suočen s pritiscima medija, oporbe, pa i koalicijskih partnera, on se mora baviti takvim „trivijalnostima“ kao što su afere ministara, umjesto da ga svi puste da i dalje mirno radi za „dobrobit građana Hrvatske“.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.