Na taj je dan 700 hrvatskih branitelja iz Sinja odbilo navalu turskog zapovjednika Mehmed-paše Čelića čija je vojska brojala 60.000 vojnika.
U puku Cetinske krajine još živi predaja kako je Čudotvorna Gospa Sinjska otjerala Osmanlije, a Sinjani su kao vječni zavjet odanosti i poštovanja utemeljili vitešku igru Alku oživljavajući tako svake godine prve nedjelje u kolovozu svoju slavnu pobjedu. Alka se održava svake godine u nedjelju u prvoj trećini mjeseca kolovoza u Sinju.
Snaga glazbe i viteške igre: Video zbog kojeg ćete se naježiti!
Dva dana prije Alke održava se generalna proba (tzv. Bara), a uoči samog natjecanja druga generalna proba (tzv. Čoja).
U znak priznanja za poticanje domoljublja i očuvanje povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je po međunarodnim mjerilima proglašena pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., a 15. studenog 2010. upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Povijest Alke
Naziv Alka potječe iz turskoperzijskog jezičnog sloja, a znači prsten, obruč. Alka je dio podloge stremena na sedlu zaplijenjenog konja turskog serasker-paše Čelića pa zato u alkarskoj ceremoniji dva momka vode za uzde konja koji simbolizira pašina edeka (pričuvni konj).
Sinjska alka danas je jedinstveno viteško natjecanje u Europi. Nastala je početkom XVIII. stoljeća. Inače je nastavak mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskom (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).
Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784., a riječ je o sonetu i odi koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti.
Najstariji pak službeni spis jest pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski povjerenik za novozaposjednute krajeve, iz Zadra poslao tadašnjem zapovjedniku Sinja, Jakovu Grabovcu.
Thurn pismom obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je do tada bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alki što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog povjerenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao "brillante spettacolo" (blistavi prizor).
Povjesničari su utvrdili kako povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme, a katkad i dva puta na godinu.
Alka se tek od 1849. redovito trčala 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca, tako da se i Bara i Čoja i Alka održe u istom mjesecu.
Na putu po Dalmaciji, Sinj je 1818. posjetio car i kralj Franjo I. te su mu mještani priredili svečanu Alku. Slavodobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinta, a Društvo carskom zastavom. Od tada se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinta nagrade.
Godine 1838. Alki je nazočio saksonski kralj Friedrich August II., a 28. ožujka 1842. održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskog nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska nadvojvode austrijskog Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je tada darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.
Povijest svjedoči i kako se Alka trčala tri puta izvan Sinja i to 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu.
Prvi Statut Alke potječe tek iz 1833., a odredbe mu se poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi. Dok su u europskim viteškim igrama sudjelovali samo alkari-vitezovi, dakle povlašteni društveni sloj, u Sinjskoj alki, uz pripadnike vojne aristokracije, mogli su sudjelovati i ljudi sa sela.
Pravila i trčanje Sinjske alke
Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kojem može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara, a slavodobitnik je onaj koji u tri utrke gađanjem u alku prikupi najviše punata, odnosno bodova. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje. O postavljanju i točnoj visini brinu "namještač alke" i njegov pomoćnik; namještač alke štapom dužine 3,22 m umiruje alku i istovremeno kontolira njezinu visinu, dok pomoćnik zateže uže o koje je alka obješena.
Alkarski je kolut, to jest alka, od kovanog željeza, sastavljen od dva obruča sa zajedničkim središtem. Mjereći njihovu unutrašnju stranu, veći obruč ima promjer od 13,1 cm, a manji 3,51 cm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednog prema drugom obruču i dijele prostor između njih na tri jednaka dijela. Obruči i krakovi debeli su 6,6 mm i imaju oštar rub s one strane s koje se kopljem gađa u alku.
Petlja za vješanje alke je na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ako se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa "spuštenim kopljem".
Pogodak u mali srednji kolut - "u sridu" donosi tri punta, u gornji pregradak dva punta, a pogodak u jedan od dvaju donjih pregradaka po jedan punat. Ako dva ili više alkara nakon treće utrke imaju isti broj punata, izvodi se pripetavanje, to jest doigravanje. Svaki pogodak "u sridu" uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobijediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj "srida" uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku.
Svaki pogodak "u sridu" slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz "mačkula" - starinskog topa. Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s najviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svojeg najboljeg junaka i viteza. Tako se do završetka ovogodišnje Alke kao najbolji junak i vitez slavi Denis Gugić koji je slavodobitnik Alke bio, prošle 2014.
Alku je do sada najviše puta dobio Nikola Cerinić (slavodobitnik dvanaest puta), slijede ga Nikola Jelinčić (slavodobitnik osam puta), te Jozo Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost, koji su po pet puta bili slavodobitnici Sinjske alke.
Sinj ove godine dobiva i Muzej alke
Sinj će ove godine kada obilježava jubilarnu 300. Alku biti bogatiji za Muzej alke koji će, kao glavni sadržaj Alkarskih dvora, u dvorima biti i smješten. Posebna atrakcija u postavu Muzeja bit će dio alkarske povorke izložen u prirodnoj veličini. U zasebnom dijelu bit će postavljena rekonstrukcija bitke pod Sinjem iz 1715. gdje će posjetitelji u multimedijalnom okruženju moći doživjeti slavnu bitku. Odluka o osnivanju Muzeja alke donesena je na izvanrednoj Skupštini Viteškoga alkarskog društva (VAD) Sinj održanoj 30. lipnja 2012. u Alkarskim dvorima. Cjelokupni radovi gradnje Muzeja alke stajali su oko 25 milijuna kuna, polovicu tih troškova financirala je hrvatska Vlada, a preostali dio Splitsko-dalmatinska županija, grad Sinj i VAD.