U noći s 3. na 4. listopada, na jugu BIH, bujice su odnijele sve pred sobom – kuće, uspomene, ljudske živote. Donja Jablanica još uvijek nosi duboke ožiljke te noći.
Danas mještani tek bacaju pogled gdje su nekad bili njihovi rođaci i susjedi. Na kuće koje sa sobom nisu odnijele samo imovinu, već i živote.
"Sudbina, šta ja znam, trebalo je biti tako... da ga je voda povukla. Tek su ga četvrti, peti dan izvukli i našli. Ostalo je iza njega troje djece i supruga. Obećali su im svašta nešto, ali sve su to pusta obećanja", rekao je Semir Begović.
"Gledam ovdje komšije kojeg nema, znači nema mi Ivzije Tufeka i njegove obitelji koji su u tom prvom naletu stradali. Teško je pogledati tamo gdje je nešto bilo, a sad ga nema", rekao je Esad Ahmed Spahić.
Donja Jablanica teško se nosi s posljedicama. Uništene kuće, blatnjavi putevi i tragovi poplave još su uvijek dio svakodnevice. Stanovnici, prepušteni sami sebi, pokušavaju vratiti barem dio izgubljenog.
"Čistimo, sinoć smo sve štemali, priprema za ploče. Radimo, borimo se kolko možemo", rekao je Mirsad Begović.
Ulice su puste, a tišinu prekida samo zvuk alata. Svaki sunčan dan koristi se za rad, jer pred zimu nema mjesta čekanju.
"Pokušavamo odčepiti odvode za vodu, najavljuju kišu i bit će vjerojatno problem opet sa vodama i onda moramo nešto riješiti po tom pitanju", rekao je Almir Begović.
Mnogi se još dugo neće prestati prisjećati sile prirode koja im je promijenila živote zauvijek.
Otišao sam prema garaži, a aute je već nosila voda. Vratio sam se u kuću, i obukao trenerku na sebe. Žena kaže pokupi sve dokumente i skači iz kuće", ispričao je Smajo Tufek.
"Na tavanu gdje je ploča smo ostali do 6 ujutro, dok se nije voda povukla i dok se nije malo situacija smirila i onda smo tek počeli silaziti. Onaj tamo mrtav, onaj ovdje...Samo ljude vade iz onog mulja. Žali bože ljudi, daj bože da je ono sve bilo poravnato, samo da su ljudi ostali živi...", rekao je Begović.
"Prasak, tutnjaža, tutnjava neka velika i pozivi upomoć. Grmi, pada i čekaš samo da svane", objasnio je Tufek.
A strah od kiše i snijega postao je svakodnevica.
"Slabo i spavam. Od jutra smo imali jedno predavanje u vezi ovoga na psihičkoj bazi. Ja kažem mene je strah sada kad auto naiđe cestom, znači kad malo drmne mi na noge skačemo. Inače snijeg nisam volio, a sad ne volim ni kišu", rekao je Tufek.
I dok se suočavaju s neizvjesnošću i hladnoćom koja dolazi, mještani su ogorčeni. Pomoć države nije stigla, a osjećaj napuštenosti sve je veći.
"Ne znam stvarno što bih vam rekao... teško nam je svima", rekao je Ibrahim Tufek.
"Ne mogu sebi u glavi povezati da netko tko je izabran od strane ljudi neće raditi svoj posao ili bježi od naroda", rekao je Begović.
"Ne znam, dođi, slaži ako ništa, ali budi tu barem, lakše će im biti. Ovako nit' itko obilazi nit' išta. Ljudi prepušteni sami sebi, ne znaju kuda će, što će - zima ide i sve je hladnije. Treba ljudima pomoć, ti ljudi su doslovno ostavljeni", ispričao je Begović.
Obični ljudi pomogli su, kažu, najviše!
"Pomoć od vlade nismo dobili. Ima ljudi koji doniraju i hvala im ovim putem. Ljudi donose stvarno u koverti, ni oni ne vjeruju ovo preko organizacija", pojašnjava Begović.
"Više dobrih ljudi, a nismo ništa konkretno dobili od države, od federacije. Nismo dobili ništa još", rekao je Spahić.
U Donjoj Jablanici ostaje pitanje koje odjekuje među mještanima - koliko vrijedi ljudski život kad nitko od odgovornih ne pruža ruku pomoći?