The Black Eyed Peas 'The E.N.D.' – Ocjena: 7/10
(Interscope / Universal, 2009.)
Pored izleta u solo vode i čestih kolaboracija s ostalim glazbenicima iz hip hopa i popa, društvo koje čine will.i.am, Fergie, Taboo i apl.de.ap ipak najbolje funkcioniraju kao cjelina, odnosno The Black Eyed Peas. Njihov peti album znakovito naslovljen 'The E.N.D.' ne predstavlja kraj suradnje, kao što se možda pomisli na prvu, već je samo u pitanju kratica fraze The Energy Never Dies, odnosno njihova inačica teorije o kruženju energije. Tako su jednim udarcem zveknuli dvije muhe; prekinuli glasine o razlazu i dali odgovor da snaga njihovog izričaja ne blijedi.
Sudeći po odličnom uvodnom hitu 'Boom Boom Pow' u kojoj uz minimalistički složene bas dionice dominira Fergiein jaki glas, 'The E.N.D.' razvaljuje već na samom početku. 'Rock That Body' odlično slijedi plesnu misao (i misiju), ne gubeći na oštrini i usput postepeno 'pumpati' glazbeni spektar. No onda stvari kreću previše u širinu, i sve podsjeća na ziherašku igru u kojoj The Black Eyed Peas žele na jednom albumu pokriti skoro sve od old skula do dancehalla (pomalo ostavljajući prostora i za grubi daggering) pa čak i do manirizama koji podsjećaju na starije faze Chemical Brothersa. I sve to naravno u strahu da im se pod stražnjicom ne izmakne mainstream tron na kojem suvereno sjede svih ovih godina.
Zbog toga na sredini album oscilira u odnosu na početak i tenzije padaju jer sve podsjeća na nabacanu kompilaciju svega i svačega. No izneneađenje predstavlja kraj albuma jer je postignut uzlazni niz od tri pjesme zbog kojih se 'The E.N.D.' doslovce ponovno preslušava. To su redom 'Now Generation', zarazni elektro pop singl u stilu 'Hey Ya!' Outkasta, zatim 'ujedinjavajuća' hippie himna 'One Tribe', da bi tu lepršavost odlično 'sasjekla' mračna 'Rockin To the Beat' u kojoj je i postignuto najkvalitetnije eksperimentiranje zvukom.
Iako se ne radi o ključnom albumu The Black Eyed Peasa, nije ni riječ o 'flopu'. Igralo se na sigurno, ali je iznjedren dovoljan broj ovogodišnjih osvježenja za plesne podije, koji su sačuvali obraz grupe.
Alesha Dixon 'The Alesha Show' – Ocjena: 7/10
(Warner / Dancing Bear, 2009.)
Za Aleshu Dixon se može reći da joj je suđena druga sreća. Po raspadu matičnog joj R&B trija Mis-Teeq 2005. godine krenula je u solo karijeru, ali je sve krenulo nizbrdo, te je ostala nazapažena na britanskom otoku. Neočekivano je dobila ponudu u britanskom 'Plesu sa zvijezdama' u kojem je zablistala i pobijedila, te još i postala članica žirija.
Ono što je slijedilo bio je plesni singl 'The Boy Does Nothing' koji se 'primio' i time postao dobra podloga za drugi pokušaj i album 'The Alesha Show'. Na istom je osjetno kako je pažljivo slagan kako bi se pokrili svi važni segmenti današnje glazbe, ali previše pažljivo, tako da je to nišanjenje na zicere osjetno, ali ne smeta i ne iritira jer je sve urađeno i više nego korektno. Ono što je nepotrebno su balade isuviše naslonjene na stil Sugababesa poput' Breathe Slow' i 'Hand It Over', ali kad pak s 'Let's Get Excited' uleti u brzi ritam i na trag onoga što je Outkast radio u 'Hey Ya', ili pak razigra 'Cinderela Shoe' u stilu Dee-Litea, onda dolazi do izražaja njen šarm koji odaje iskusnu zabavljačicu, odlučnu u naumu ne biti lako zaboravljena, ili izgurana u drugi plan.
Album također posjeduje i nekoliko potencijalnih hitova. Pogotovo je uspješna u onima naslonjenim na retro pop utjecaje kao što su 'Play Me', ili 'Italians Do It Better'. Iako se na prvu loptu čini da je u pitanju površno sklepani pop uradak (zahvaljujući 'Sugababes' otvaranju), Alesha se potrudila solidno zagrebati ispod površine i složiti nekoliko solidnih hitova koje mogu biti dovoljno zarazni i zanimljivi plesnim podijima i radijskom eteru.
Gospođica Dixon je tako dokazala kako nije pjevačica koju se može olako prekrižiti. Potencijala svakako ima, a možda bi joj bilo pametnije da se okani najmlađe ciljne skupine, jer se osjeća da je u stanju zadovoljiti i nešto zahtjevnije ukuse i time steći solidno tlo za nastavak karijere.
Ashley Tisdale 'Guilty Pleasures' – Ocjena: 5/10
(Warner / Dancing Bear, 2009.)
Američka teen zvijezdica (jednako glumačka, kao i pjevačka) na svom drugom albumu odlučila je krenuti putem Avril Lavigne, ali sve što je uspjela je biti njena mekša i daleko dosadnija verzija, čime je samo dokazala vrijednost kanadske ženske glazbene senzacije. Ashley Tisdale je s 'Guilty Pleasures' premekana i za najpekmezastije emo tinejdžere.
Iako je supotpisnik je u pjesmama 'Acting Out', 'Overrated', 'What If' i 'Me Without You', čini se kako je Ashley još uvijek premlada da ozbiljnije određuje u kojem smjeru će krenuti njena karijera. U ovom trenutku njen najveći adut je mladost, a 'kreativni' tim oko nje se brine o tome da glazbeno bude negdje između Avril Lavigne, Pink i Britney Spears, što u ovom trenutku donosi rezultate, ali u trkama na kratke staze.
'Guilty Pleasures' se jedino može promatrati kroz tu prizmu, inače radi se o albumu u kojem već nakon druge pjesme (i najvećeg hita) 'It's Alright, It's Ok' postaje teško razlikovati pjesme koje sve sliče kao jaje jajetu (čisto da se ne bi išlo s gorim epitetima poput toga da je uspjela da joj 14 pjesama zvuče kao jedna).
Je li u pitanju potpuno odsustvo koncepcije i maštovitosti, ili se namjerno išlo na ispiranje mozga isuviše sličnim materijalom, nije poznato. 'Guilty Pleasures' je tako matrica bez živosti, osuđena na zaborav čim se izvadi iz CD playera.
Doves 'Kingdom Of Rust' – Ocjena 10/10
(Virgin / Dallas Records, 2009.)
Alternativni britanski rock bend iz Wilmslowa objavio je definitivno najbolji album u svojoj karijeri. Andy Williams, Jimi Goodwin i Jez Williams objedinili su svoje korijene iz vremena dok su pod imenom Sub Sub svirali dance pop, s rockerskom zrelošću koja im je došla s godinama i naravno s 'miljama u nogama'.
'Kingdom Of Rust' tako predstavlja ugodno iznenađenje, dapače album koji je pobudio interes za ovim trijom za koji se činilo kako uzalud pokušava ponoviti formuli rave rock kolega Klaxonsa. No pošlo im je za rukom i to kako.
Na raverski ulaz s 'Jetstream' nadovezuje se ugodna retro rock balada 'Kingdom Of Rust', koja se iz hermetičke i intimne minijature razvija u himnu. Treća po redu 'The Outsiders' crpi najbolje momente spoja elektronike i rocka na način kako to radi Muse, a situaciju nakon nje opet genijalno 'hladi' atmosferična 'Winter Hill'.
I tu već postaje jasno da se radi o remek djelu modernog rock izričaja, dok '10:03' samo to potvrđuje, jer se radi o još jednom odličnom spoju elekronike, psihodelije i eksplozivnog rock transa a la Jimi Hendrix pa čak i Radiohead. No Doves ne gubi pop senzibilitet. Na pjesmama poput 'The Greatest Denier', 'Spellbound' i 'Compulsion' bi Williamsovima i Goodwinu pozavidjeli i članovi grupe Keane, a posebno treba naglasiti kako je 'Compulsion' već sad na putu da postane instant evergrin. To je pjesma koju će pustiti svaki DJ koji drži do sebe. Genijalna komprimiranost ritma i bas dionice koja je doslovce prostorno ogromna - je nešto što se ne čuje baš svaki dan.
Kad se otvore glazbene čakre na albumima poput ovoga, onda jednostavno nema promašaja, što god da bend zasvira, pa tako i (još jedan) moderni spoj, ovog puta, distorziranih bubnjeva i ozračja filmske glazbe Ennia Morriconea - koktel koji ima snagu pustinjskog vjetra.
Orgazmički glazbeni krug zatvara 'Lifelines' koja opet bez problema može poslužiti kao premosnica za prvu 'Jetstream'.
'Kingdom Of Rust' je nezaobilazni moderni rock album i to ne samo za ovo ljeto. Ovog puta 'Golubice' lete visoko, a o novim albumima Arctic Monkeysa i Musea ovisi i to hoće li ostati nedostižne. Ovo je sezona grupe Doves.
Prijašnje recenzije: Goran Bregović, Skroz i Vatrene ulice